Srebrenica – grad ponovnog rađanja

26 godina nakon što su snage Vojske Republike srpske uz pomoć specijalnih vojnih srpskih postrojbi počinile genocid u Srebrenici, ovaj grad svjedoči ponovnom buđenju. U njemu se čuje graja djece čiji su roditelji odlučili vratiti se na svoja ognjišta, tu podizati svoje porodice i nastaviti svakodnevnu borbu za svoja prava.

Donosimo vam neke od crteža i isječaka radova koje su načinila bošnjačka djeca Srebrenice, a koji su, uz predan rad i upornost njihove nastavnice Melihe Herić, objavljeni u zbirci “Vrijeme leti ja sam pilot”.

Crteži: 1. Sumeja Mandžić, 2. Jasmina Herić, 3. Sumeja Hodžić

Bosanski ćilim

“…Nisu tada znali oni da bosanski ćilim nije moguće uništiti. Ja sa tu, u Srebrenici, uzeo sam zlatne niti ovog srebrenog grada i ponovo vezem svoj ćilim. Vezem ga jače i čvršće nego što je ikada bio. Ne novi, to nikako, već vez nastavljam na starom ćilimu. Ne želim nagorjeli dio da diram, raščupani, potrgani…Neka ga, neka stoji i bude nam opomena. Neka se vidi svaka mrlja krvlju isprljana. Neka se vide šare koje su uništavane i nisu bile nekome po volji. Ja nastavljam istim nitima kojima je moj babo izvezao svoju putanju života, a on nastavlja putanju svoga oca, jer je jedan dio života na našem ćilimu preskočen. Moramo biti vrijedni sa svojim vezom. Moramo izvesti dosta lijepih šara i nikada, nikada ne isključivati šare drugih i drugačijih…”

Elmin Bećirović

Srebrenica

“Kada se Srebrenica opisuje, skoro uvijek se uz nju veže riječ genocid. I to je tačno. Genocid se oprostiti ne može. Znate li da je Srebrenica i grad ponovnog rađanja? Baš poput ptice Feniks, izgorjela je do pepela i ponovo se rodila, sada još ljepša. Dok šetam Srebrenicom, posmatrajući svoje sugrađane kako se šetaju, neki u svojim mislima, neki sa prijateljima, a neki jednostavno sjede i posmatraju nebo, ptice i oblake, prolazi mi jedna misao; da baš ovdje pripadam, da je ovo moj grad. Da budem primjer svima, kako ustati nakon pada, kako prevazići sve poteškoće ovoga grada, te kako iz svega izaći kao čovjek.”

Nermina Garaljević

Bosanski ćilim

“Ne dam planine bosanske, ni rijeke bistre, gradove čiste. Ne dam ni šehide ponosne što bedem Bosne odbraniše pa za nju život svoj položiše. Ona je nešto posebno, a ja važan dio nje. Ja ne želim Bosnu moju mijenjati, želim je takvu sačuvati, u amanet dalje predati, stubove njene ojačati, čvrsto u njoj koračati, korijene svoje tu pustiti…Porodična stabla su nam skresali, ali mi ćemo ih ponovo saditi.”

Zejneb Malkić

Srebrenica

“Vjerujem da boli saznanje da Srebrenica još živi. Ima nas, ipak, a oni prijetili da nas neće biti. Džeko zadaje golove, a Merlin i dalje pjeva pjesmu koju i mi ovdje često pjevušimo: „Za ovaj grad nije umrijeti grijeh“.”

Sumeja Mandžić

Srebrenica

“Ovdje, u mojoj Srebrenici, ja želim biti ona koja neće dopustiti da se Srebrenice sjećaju samo jedan dan u godini. Želim osjetiti ponos zato što Srebrenica i danas živi, što se u njoj dječiji glasovi čuju, što bošnjačka majka slobodno njome šeće sa mahramom na glavi. Želim vidjeti dobro u svakom čovjeku, probuditi nadu onome ko je nadu davno izgubio.”

Mirsada Omerović

Moje mjesto na bosanskom ćilimu

“…Smatram da je došlo vrijeme da se ćilim izvadi iz sehare i da mu se vrati stari sjaj. Možda smo mi negdje na istoku domovine, ali smo bedem na bosanskohercegovačkom ćilimu. Moja Srebrenica, ni zlatna ni bronzana, oduvijek srebrena, vazda stamena, ornament je koji upotpunjuje ćilim zvani Bosna i Hercegovina.”

Amra Hodžić

GENOCID

Jedanaestog jula devedeset i pete,
pakuju se otac,
majka i dijete,
da iz svoje kuće od dušmana bježe.

Mrtvi leže djeca, mladi i stari
dok u svijetu niko za to i ne mari.
U autobus uđu oni s malo sreće
malo sreće, jer se isti prema Kladnju kreće.

Onaj ko je ostao,
ubijen će biti.
Njegov prevoz do Kladnja
nikad neće stići.

Maila Sandžić