Sloboda i nesloboda u životu i mišljenju Alije Izetbegovića – prema djelu “Moj bijeg u slobodu”

Napisao: Fikret Muslimović

SLOBODA ČOVJEKA

Mišljenje – kutak slobode

Čovjekovu sposobnost da misli, Izetbegović je smatrao sadržajem i prostorom slobode, jer represijom, niko nikome, pa ni njemu nije mogao zabraniti da misli i tako se domogne „slobode“. Demokratija, društvene i lične slobode bile su njegovi ideali za koje se zalagao. Slobodu je razmatrao u praktičnom, društvenom, ideološkom i političkom značenju. Zalazio je u filozofske strane i dubine vrijednosnog značaja slobode za život čovjeka i stanje u društvu, ukazujući da se „prednost slobode ne mora dokazivati ničim izvan nje“, jer ona svoju prednost u odnosu na neslobodu, logički „jamči sama sebi“.1

Slobodu je osvjetljavao u kontekstu značenja diktature, demokratije, morala i mogućnosti izbora između dobra i zla. Bio je mišljenja da je „diktatura nemoralna i kada zabranjuje grijeh“, da je „demokratija moralna i kad ga dopušta“, da je „moral neodvojiv od slobode“ i da je „samo slobodno ponašanje moralno“, jer negirajući mogućnost izbora, „diktatura u svojim premisama sadrži negaciju morala“.2

Predstavljao je svoje osjećaje i spoznaje u okolnostima oduzete mu fizičke slobode, ali je u pogledu rezultata tog predstavljanja bio ograničen karakterom tih osjećaja i spozanaja u koje se čovjek „ne može osvjedočiti ni na koji drugi način, osim da ih lično dokuči“, jer treba „mukom (patnjom) doći na taj stupanj, vidjeti i uvjeriti se“ i da „drugog puta nema“ prema spoznaji o tome, osim da se doživi „muka (patnja)“.3 Teške neugodnosti koje je doživljavao u uslovima fizičke neslobode, mogao je ispričati, ali su njegove „muke (patnje)“ za ljude bez takvog iskustva bile nevjerovatne, što ga je, u konačnom, moglo odvraćati od priče i pisanja o tome.

Iako je sloboda bila na vrhu ideala za koje se borio, Izetbegović ni u tome nije bio isključiv. Zdravlju je dao prednost, ukazujući: „Kada si na robiji, imaš samo jednu želju: slobodu. A ako se na robiji razboliš, tada ne misliš o slobodi nego o zdravlju. Zdravlje je, dakle, preče od slobode.“4 Simbolički je vrlo važno što je slobodu komparirao sa zdravljem. To je poruka, da je uz zdravlje, za čovjeka, ipak najbitnija sloboda.

Čitanje, kao djelić slobode u zatvoru

U čežnji za slobodom, Izetbegovićevo mišljenje moglo je biti ograničeno samo nivoom spoznaje o predmetu mišljenja i općeprihvaćenim moralnim, etičkim normama. Bez dovoljnog poznavanja materije, Izetbegović se nije upuštao u njeno dublje misaono sagledavanje, sve dok o tome nije stekao dovoljno znanja. Zato je čitao, učio, sticao nova, proširivao i produbljivao znanja koja već ima. U zatvoru, intenzivno je čitao, pa se o tome na svoj račun našalio pominjući da je „jedan slavni filmski režiser“ rekao: Da bi čovjek mnogo čitao, mora da bude ili vrlo bogat, ili sasvim siromašan“ pa je na to režiserovo kratko dodao: „Ili robijaš (u mojem slučaju).“5 To je izraz zatvorskih uslova u kojima „čovjek ima manjak prostora i višak vremena“. Bilo mu je žao što zatvorski „prostor i vrijeme“ ne može „kompenzirati“,6 pa da viškom vremena ublaži manjak prostora. Čitao je iz navike, jer, da nije mnogo čitao prije zatvorske sudbine, ne bi mnogo čitao ni u zatvoru. Čitanje je ugradio u stil svog života.

Smatrao je da je čitanje „manje ili više – stvaralački akt, jer pročitanome čitalac daje svoju interpretaciju“, da se čitanje razlikuje od gledanja filma, jer čitalac „rekonstruira lik (ili pejsaž)“ što je u filmu već dato „i gledalac ga pasivno prima“, pa je zaključio i sugerirao: „Prema tome, čitajmo, film to ne može zamijeniti.“7 Čitanjem, osposobio se da na osnovu pročitanog, stvaralački izgradi svoj mislilački identitet sa rezultatima koji su pravo intelektualno blago od općeg značaja za ljude na svim svjetskim meridijanima, pa su njegova djela prevedana na više jezika, da bi koristila čovječanstvu.

Zatvor i vrijeme

Godinama, u zatvorskim prilikama Izetbegović je snagom odgoja i obrazovanja zaštitio svoje duhovno, moralno i psihičko stanje, u čemu su od naročitog značaja bili načini trošenja vremena kako bi brže prolazile zatvorske minute, sati, dani, sedmice, mjeseci i godine, te konačno na svjetlo došla i fizička sloboda – izlazak iz zatvora. Da bi brže prolazilo vrijeme, odnosno da bi od sporog protoka vremena zaštitio svoje duhovno, moralno i psihičko stanje, koliko je to moguće u zatvorskim uslovima, kreirao je sadržaje svojih aktivnosti, jer je imao osjećaj da ako on „ne ubije vrijeme“, da će „ono ubiti“ njega.8

FIZIČKA NESLOBODA I SLOBODA MIŠLJENJA – BIJEG U SLOBODU

Društveni značaj mišljenja

Širina i dubina Izetbegovićeve misli je bila izvor njegove radoznalosti u pravcima gdje je usmjeravao intelektualnu pažnju. Vrijednosni karakter i pravci njegovog promišljanja izraz su visokog stupnja inteligencije i obrazovanja, lijepog odgoja i obilnog životnog iskustva stečenog radom, čitanjem, podnošenjem nepravdi koje su mu učinjene i komuniciranjem sa raznim ljudima. Također, vrijednosni karakter i sadržaji njegove mislilačke preokupacije uslovljeni su općim i posebnim društvenim protivurječnostima, ratovima i drugim raznim oblicima antagonizama, pa i sukoba u kojima dominiraju razne nepravde i razna zla.

Pridavao je veliki značaj mišljenju uopće, pa i svom mišljenju, ne samo zato što mu je ono služilo kao mjesto za „bijeg“ u slobodu, već i zato što je ono odlučujuće za stanje koje je od koristi ili na štetu čovjeka i društva. Takav značaj mišljenja uopće, ilustrirao je primjerom građevine za čiju se stabilnost u običnom životu zasluge pripisuju „vezivnom materijalu ili željezu“, a da je ustvari „prava istina“ da stabilnost građevine „drži misao koja se nalazi u osnovi njene ravnoteže i odnosa“,9 misao koja je izabrala geološki stabilno mjesto gradnje, kvalitet, količinu i raspored vezivnog materijala, te povrh svega, kontrolirala da izvođači ne skreću od te misli.

Slobodno misliti za Izetbegovića je značilo ublažiti terete fizičke neslobode u zatvorskim ćelijama. Znao je da svoje mišljenje ne smije slobodno transformirati u izgovorene ili napisane rečenice, jer je u tome bio rizik dodatnog gubitka fizičke slobode. Samo ako je bila u njemu i samo s njim, njemu je njegova misao o rizičnim pitanjima bila korisna za slobodu, kako ne bi uslijedila fizička nesloboda, ili ako je nesloboda već nastala da se dodatno ne produži i da bude sa što manje težih neugodnosti.

Vjerovatno, Izetbegović nije nikada pomošljao fizički pobjeći iz fizičke neslobode ako se u njoj već našao, ali je bježao u slobodu mišljenja. Za njega je njegovo mišljanje bilo izvor olakšanja u podnošenju fizičke neslobode. Bijeg iz fizičke neslobode u slobodu mišljenja njemu je bio utjeha, zadovoljstvo, izvor snage od koje je dobijao motiv strpljenja za podnošenje poniženja usljed fizičke neslobode.

Gubitkom fizičke slobode i bježanjem od tog gubitka u slobodu mišljenja, pojačana je njegova potreba da postavlja pitanja i daje odgovore o smislu života, uvijek vraćajući se izvorima univerzalnog dobra. Zatvorski uslovi za Izetbegovića su bili prilika da postavlja i odgovara na pitanja o čovjeku, odnosu među ljudima, njihovim ponašanjima, patnjama, preokupacijama i razlozima zbog kojih su izgubili slobodu.

Rijetko ko, u tim uslovima, o duhovnim, moralnim i etičkim pitanjima je mogao percipirati i rasvjetljavati ono što je on mogao, ono što mu je sugeriralo zaključak da „zatvor pruža saznanja za koja se može reći da su bolno temeljita“.10

PATNJE U ZATVORSKOJ FIZIČKOJ NESLOBODI

„Muke i patnje“

Iz svog gorkog životnog iskustva, Izetbegović je pisao o „muci (patnji)“ i razjašnjavao granice ljudske izdržljivosti pod pritiscima života, podnoseći nepodnošljivo, prihvatajući neprihvatljivo i privikavajući se na sve od čega se strahovalo. Bio je sa osjećajem i mišljenjem da ljudi, na kraju nakon što im se dogode sve nevolje ovoga svijeta „osim one najgorče“ ispijajući i nju do zadnje kapi, posijede za jednu noć, spuste se do samog dna „muka (patnji)“. O povratku sa dna „muka (patnji)“, zaključio je: „Ono što je ostalo od njih (od povratnika sa dna muka, patnji, op.a.) je nešto što može stati prema čitavom svijetu, nebesima i zemlji i bez straha pogledati svakoj istini u oči. Sve što se moglo dogoditi njima se dogodilo i nema više čega da se boje, nema više nikakvog straha. To su oni koji su spremni da svoj život, kakav god je, odžive i izdrže do kraja, mirno i dostojanstveno. A oni koji mogu podnijeti život, mogu podnijeti i smrt. Jer život je teži i opasniji od smrti.“11 Zato je poručio: „Ako nešto ima harizmu, onda je to patnja (‘harizma patnje’).“12 Zaključio je također da patnja kao takva i bol u njoj, „imaju ogromnu moralnu ulogu u ljudskom životu … Naravno, to nije kvalitet svijeta nego čovjeka“ jer bez bola i patnje nema onog bitnog što nazivamo vjerodostojnošću.“13

Pažnju izaziva Izetbegovićevo povezivanje čovjekovog poroda (čina rađanja) i kasnijeg života, jer se čovjek „rađa u krvi, bolu, kriku, prvo što se čuje je plač … to je bolan, skoro svirep čin“ pa je o tome postavio pitanje: „Ne govori li to nešto o samom životu koji je upravo nastao?“14 I zaista u životima ljudi ima previše krvi, bola, krikova, plača i raznih drugih pojava, simbolički istih i sličnih onima prilikom rađanja. Zanimljivo je da čovjek kada se rađa i dolazi na ovaj svijet, prvo što čini plače, a sredina u koju je došao raduje, veseli i pjeva, ali kada umre ne plače, dok plače sredina koja ga ispraća sa ovog na drugi svijet. I pored ličnih „muka (patnji)“, za vrijeme „robijeIzetbegović, kod sebe nije „zapažao pad volje za životom“, ali je „sve češće hvatao sebe kako veliku nadu“ nalazi „u činjenici“ da je „dovoljno star i da smrt nije daleko“. Imao je osjećaj da mu „ta misao donosi olakšanje“ čuvajući je „kao neku svoju veliku tajnu.“15 Možda je upravo u takvim razmišljanjima zaključio da „ima nešto što svi istovremeno želimo i mrzimo: to je starost.“16

Prema svom tegobnom zatvorskom iskustvu, smatrao je da „ima situacija u ljudskom životu kada samo pomisao da smrt može pobuditi nekakvu želju i pokrenuti dušu iz potpune obamrlosti.“17 Njegovo zatvorsko iskustvo je život u teškim iskušenjima, u kojima duh, bez obzira na snagu, može da „obamre“, ali da duh iz stanja obamrlosti, „pomisao na smrt“ može vratiti i pokrenuti u životnu odgovornost. Zatvorske teškoće Izetbegovića su dovodile u iskušenja, čak tolika da je „bilo dana kada“ mu je „smrt bila jedina nada“ koju je „čuvao kao neku tajnu“ koju mu „ne mogu oduzeti“ oni koji su mu oduzeli fizičku slobodu.18

U takvim razmišljanjima o zatvorskoj patnji, Izetbegović se ponekad i tješio, jer mu je višegodišnji zatvor kao velika nevolja „uštedjela stotine malih koje“ bi ga „izjedale svaki dan pomalo ali sistematski“. Konstruktivno usmjerenim razmišljanjima, Izetbegović je potiskivao sjećanja na svoje „nevolje iz ranijeg života“, te je otkrio da se tim nevoljama lično „svetio zaboravom“.19

Poezija i „muke (patnje)“

U poeziji, Izetbegović je pronalazio sadržaje koji odražavaju suštinu njegovih zatvorskih „muka (patnji)“, pa je neke od njih unosio u svoje zatvorske bilješke. Sebe i svoju tešku sudbinu je pronašao u Puškinovim uspomenama:

A snovi bukte: u to pozno vrijeme

Obilje teških misli svog me guši,

a uspomene, čemerne i nijeme

rađaju se preda mnom u duši.

I pelin gorki svog života pijem,

nit molitve, nit kletve biram

samo se tužim, samo suze lijem,

al time tužne redove ne spiram.20

Patnja je bila obilježje Izetbegovićevog života u uslovima zatvora, ali i tema svakodnevnih razmišljanja o njoj, o njenom „smislu ili besmislu“, o njenoj ulozi u životu čovjeka i historiji, pa je izrazio mišljenje da je „patnja plemenitog sastava“, da je sastavljena „od plemenitih stvari“.21 Teže je procijeniti kako je to on mislio da je patnja satkana od plemenitih stvari, da je plemenitog sastava. Vjerovatno, pri tome je mislio da je njegov zatvorski život patnja, da je ta patnja izraz njegovih napora i težnji da se postignu ideali slobode za ljude i narode, te da je žrtvovanje za te više ideale ono što je plemenito, a može se postići samo odricanjem, žrtvovanjem, dakle i patnjom.

U više prilika je isticao da je spremnost žrtvovanja bitno obilježje vjerovanja.

ZATVORSKA MISAO O ISTINI

Izetbegović je jasno ukazao na suštinu i najvažniju stranu razlike istine, u odnosu na laž, pa je napisao: „O istoj stvari moguće je bezbroj laži. Istina o njoj je samo jedna.“ 22 Slično kako je svojim mišljenjem i osjećajima otkrivao lijepe strane stvarnosti, udaljavajući se i na taj način od neugodnosti svoje fizičke neslobode, Izetbegović je otkrivao istinu približavajući je sebi i drugim ljudima, koliko je mogao u uslovima neslobode u kojoj je izgovorena ili napisana istina mogla biti novi „grijeh“ sankcioniran daljim radikaliziranjem surovosti u fizičkoj neslobodi ili/i za vremenski produžetak fizičke neslobode. Iznositi istinu, Izetbegoviću je bio rizik. Prinuđen je da istinu odlaže u svojim mislima, uz obzir prema svojoj sigurnosti za slučaj ako istinu iz mišljenja transformira putem izgovorene ili napisane riječi. O tim opasnostima, Izetbegović je napisao: „Ako ne mogu razgovarati slobodno sa svojim prijateljem – očito ne mogu – pročitajte moju presudu – ako je svaka privatnost ukinuta, onda je to koncentracioni logor. Nije to obično nasilje, nego potpuna likvidacija privatnosti, jedna od karakteristika koncentracionog logora.“23

Spoznaja o istini kod Izetbegovića je rađala potrebu razmjene mišljenja o njoj. U takvim razmišljanjima, imao je i podnosio unutarnji nemir, jer je s jedne strane osjećao potrebu za razmjenom mišljenja, a s druge strane imao bojazan da zbog izgovorene istine bude podvrgnut novim neprilikama. U nužnoj opreznosti, zbog rizika da osoba od povjerenja pred kojom neko govori, počini izdaju prenošenjem onima u odnosnoj državi, ideologiji i politici koji sankcioniraju neprihvatljive izjave, Izetbegović je zaključio: „Deveti, najstrašniji krug pakla, Dante je namijenio izdajnicima.“24 Upravo zbog takvih rizika, zaključio je: „Život je opasna stvar. Nesigurnost je cijena življenja. Potpuno su sigurni samo oni koji su umrli, odnosno oni koji se neće ni roditi.“25 I po tome se indicira da je Izetbegović imao dramatičan život, prepun udara, ograničenja, ugroženosti, rizika, opasnosti koje treba izbjeći i održati ličnu emocionalnu i intelektualnu stabilnost, bez koje nije moguće realno sagledavati opasnosti. Elemente svoje nesigurnosti, Izetbegović je sagledavao i procjenjivao na realnim osnovama, racionalno, bez primjesa paranoičnog.

  1. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 19.
  2. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 99.
  3. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 27.
  4. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 20.
  5. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 26.
  6. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 28.
  7. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 47.
  8. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 25.
  9. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 22.
  10. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 26.
  11. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 31.
  12. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 25.
  13. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 62.
  14. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 31.
  15. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 26.
  16. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 50.
  17. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 28.
  18. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 40.
  19. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 44.
  20. Puškin S. Aleksandar, po citatu, Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Sarajevo, 1999., st.
  21. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 55.
  22. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 23.
  23. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 22.
  24. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 33.
  25. Izetbegović Alija, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godine, strana 20.

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”