FOTO: Philipp von Recklinghausen, Srebrenica 1993. godine 

Preventivni genocid – od mita do metode teritorijalne ekspanzije

Autor: Faris Nanić, predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Alija Izetbegović”

Sarajevo, juli 2022. godine

Masakr u ukrajinskoj Buči koji ima sve naznake masovnog ratnog zločina rusijanske okupacijske vojske vapi za procesuiranjem odgovornih iz političkog i vojnog vrha Ruske federacije i otkriva prave ciljeve rusijanske agresije. Također, podsjeća na modus operandi u vojnom i propagandnom aspektu. Nakon objelodanjivanja nesumnjivog masovnog zločina nad civilima, rusijanska propagandna mašinerija pokrenula je ofenzivu kojom javnost nastoji uvjeriti u suprotno – zločin nismo počinili mi, već Ukrajinci. To je sve samo predstava, baš poput one u Srebrenici, izjavila je portparolka ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova.

Lažni narativ kao osnova za genocid

Pojedini zvaničnici Ruske federacije već duže vrijeme u javnim istupima negiraju sudski dokazane i međunarodno priznate činjenice o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Vijeće sigurnosti UN-a čiji je Ruska Federacija stalni član, 1993. godine osnovalo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koji je u brojnim pravosnažnim presudama dokazao genocid u Srebrenici.  Majke Srebrenice su ispravno zaključile da je ova poruka Zaharove, odnosno Putina i njegovog režima dokaz da je Rusija do grla uvučena u pokušaje negiranja genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, čak i u Srebrenici.

Za vrijeme srpske opsade Sarajeva počinjeno je nekoliko masovnih zločina ubijanjem civila na tržnicama, u redovima za hljeb ili vodu. Na svaki taj dokumentovan ratni zločin zbog kojih su neki srpski generali, do samog komandnog vrha kasnije pravosnažno presuđeni na sudu među čijim je osnivačima i Ruska federacija, srpska propaganda odgovarala je istim alatima – to oni sami sebe gađaju, odnosno Armija Bosne i Hercegovine ubija vlastite građane i zločin pripisuje nevinoj srpskoj vojsci. Riječima Zaharove – pravi predstavu.  Uz to, okupatorska,  u slučaju Buče, rusijanska agresorska vojska koja želi teritorijalno proširiti svoju državu na račun druge, pri tomu se služeći i metodama genocida nad narodom koji tu „smeta“, predstavlja se zapravo oslobodilačkom jer se navodno bori protiv podivljalog, povampirenog fašizma/nacizma, odnosno nepostojećeg i neplaniranog genocida nad narodom napadača i to, ni manje ni više, fažizma/nacizma čitavih naroda zadojenih poraženim ideologijama. Dokaza za takve tvrdnje nema, niti se daju. Čine se preventivni zločini da se oni nikada planirani, nepostojeći ne bi dogodili.

Zastrašujuće su ovo paralele sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu, taj kontekst negiranja zločina, odnosno njegove transformacije u zločin napadnutih ili barem zločin koji je opravdan zbog izmišljenih zločina nad Srbima. Ovdje se gradi matrica laži, baziranih na mitovima nastalima u 19. vijeku koji su, nenaučno isprepleteni sa zvaničnom historiografijom. Vrlo je jednostavna, a služi transferom krivice, odgovornosti i samog čina. Prvo se izmisli da je nad, o ovom slučaju  srpskim narodom nekada davno (iako za to nema nikakvih naučnih dokaza – primarnih izvora ili artefakata) neka bošnjačka, albanska, turska/osmanska vlast izvršila masovne zločine i to zvjerskim metodama (najmilija izmišljotina je ona o nabijanju hrišćana na kolac, metoda koju je primjenjivao dio vlaških hrišćanskih vazala Osmanske imperije i to nad muslimanima). Nakon te prve izmišljotine o kojoj, u nedostatku dokaza, počinju pjevati tzv. narodni pjesnici, stvara se mit koji podržavaju nacionalni pisci (Ivo Andrić i Miloš Crnjanski kod Srba) koji onda, nekritički ulazi u historiografiju, a posebno historijske čitanke. Time postaje „istinom“.

Stvoreni mit već u 19. vijeku mobilizira „pokorene“ narode protiv osmanske vlasti te njihove komite i neregularne jedinice čine baš onakve masovne zločine koji su mitovima pripisani osmanskim vlastima, odnosno bošnjačkom i/ili albanskom narodu. Nadogradnja mita upletenog u zvaničnu historiju te masovne zločine neregularnih srpskih ili drugih jedinica nad narodima čija većina pripadnika ispovijeda Islam i čak nad pripadnicima vlastitih naroda koji su muslimani počinje nazivati „borbom za slobodu“. To postaje službeni narativ, podržan od Rusije i Zapada podjednako i služi dvjema svrhama – nekažnjavanju i zaboravu zločina koji ima sve elemente kasnije definiranog genocida i stvaranju pledoajea za sve naredne „borbe za slobodu“, čak i kada sloboda nije, ali bi mogla biti ugrožena, premda ni za to ne trebaju nikakvi dokazi.

Tada se, na tako konstruiranu „istinu“ dodaje dio istine, po principu da je najbolja laž ona koja sadrži dio istine, da je tokom 2. svjetskog rata pronacistička kolaboracionistička vlast izvršila organizirane  zločine nad Srbima i da su zapravo oni izloženi stalnom genocidu. Zbog navoda o stalnom genocidu, moguće je prepoznati prijetnju istim, pa se, kada se poželi teritorijalno širiti, izvršiti agresiju, počne voditi „borba za slobodu“ radi prijetnje genocidom. Kako? Tako da se odmah napadne i genocidom spriječi „genocid“ jer su na vlasti u Bosni i Hercegovini idejni „nasljednici“ onih nacističkih zločinaca iz 2. svjetskog rata, što je laž, još jedna u nizu. Ta se nadovezuje na šutnju o srpskim zločinima genocida nad Bošnjacima u tom istom ratu, pa i ona postaje „istinom“. Ovdje ćemo se fokusirati na srpski genocid nad Bošnjacima u agresiji 1992-1995, prvi koji je s takvom kvalifikacijom dobio pravomoćan sudski epilog i to na dva suda, ICTY-u i Međunarodnom sudu pravde.

Tri faze izgradnje narativa za preventivni genocid

Dakle, radi se o tri faze izgradnje narativa koji služi za izvedbu preventivnog genocida. Prvo se izmisli niz nepostojećih zločina nad Srbima u davnoj prošlosti. Onda se optuži čitav narod, Bošnjake za te zločine – kolektivizira se krivica. Na toj laži se mitologizira narativ, čine srpski zločini nad Bošnjacima (koji su dokazivi) i transferira stvarna srpska odgovornost za zločin genocida na Bošnjake, zbog onih izmišljenih u prošlosti i radi nepostojeće i nedokazane bošnjačke namjere da čine genocid nad Srbima u sadašnjosti i budućnosti.  Taj narativ postaje dio zvanične historije i ne propituje se niti naučnim metodama. Na takvu se mitom i historiografskim metodama kompiliranu povijest nadogradi stvaran i dokaziv masovni zločin koji su hrvatski kolaboracionisti koji su okupirali Bosnu i Hercegovinu učinili nad Srbima (ali i nad Jevrejima, Romima) i narativ postaje snažan i čvrst.  Riječ je o istoj matrici mreže laži koja se događa ponovo pred očima svijeta, koja se nama dogodila i zbog čega su mnogi vodeći Srbi završili sa pravosnažnim presudama Međunarodnog, UN suda za genocid i ratne zločine velike magnitude.

Konačno, nakon određenog vremena započinje kampanja negiranja sudski dokazanog genocida, a kako posljedica nema, ona poprima sve veće dimenzije i postaje „nova istina“ koja ponovo, istim metodama ulazi u školske udžbenike i zvaničan narativ – postaje historijom.  Međutim, kako je sada jasno ko je ustvari kreator i koji i čiji su ideološki korijeni manipulacije, naša predoostrožnost, naš oprez moraju rasti. Ovo je jasan znak da, pod zaštitom Ruske federacije mi ovdje možemo ponovo biti napadnuti i nad nama počinjeni ratni i zločini preventivnog genocida koji će se ili pripisivati nama ili će se opravdavati našim nepostojećim fašizmom i to kolektivnim ili nekim starim, nikada počinjenim genocidom nad Srbima. Posebno zato što se izgradnjom ovog narativa u tri faze, u svijesti velike većine Srba, genocid nad Bošnjacima nije niti dogodio, dok se nad Srbima stalno ili provodi ili će se provoditi.

Ugrožavanje vladavine prava

Za svijet posebno njegov demokratski dio alarmantan znak je da se za opravdavanje zločina ruši kredibilitet pravosnažnih presuda UN suda i vrši kolektivizacija krivnje, generalizacija krivice čitavih naroda, te da konačni ciljevi novog svjetskog, multipolarnog kako ga zove rusijanski režim, poretka nisu mir, ravnoteža i ravnopravnost, već pravna nesigurnost, nepoštivanje presuda, osim valjda partijskih i crkvenih, politička zavisnost sudstva i podložnost sluganskih medija, te laž kao legitimna metoda postizanja političkih i vojnih ciljeva.

Negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici nije samo podrška srpskoj mitomaniji, već dio iste matrice preventivnih genocida. Nije ovo samo metoda da se umanji ratni zločin u Buči, već opasna metoda negiranja pravosnažnih presuda međunarodnih, od UN osnovanih sudova. To je novi poredak koji kontroliraju zemlje koje vrše pravnu travestiju i u tome imaju pozamašno iskustvo, koji ne priznaje pravo uopće, ne samo ratno, niti presude, niti istinu ustanovljenu na opsežnom sudskom postupku s gomilom dokaza. Zato je ova rusijanska agresija tako opasna – ona bi da mijenja paradigmu međunarodnih odnosa ustanovljenu na vrijednostima – ne zapadnima kako lažno tvrdi Moskva, već univerzalnima. Koji osuđuju agresiju jedne na drugu suverenu zemlju i gdje ratni zločini i zločini genocida ne zastarijevaju niti se negiraju.

Zaborav je naša odgovornost

Ovdje je bitno obrazložiti i važnu terminološku, suštinsku razliku u pojmovima koji se koriste. Bošnjaci kao apsolutna većina u BiH ne mogu više riskirati novi genocid. Potrebna im je i kolektivna zaštita, znatno efikasnija od one koju samo formalno pruža Povelja UN. Naime, u svijetu se ustalio pogrešan termin “Bosanski genocid”. Radi se o stvarno izvršenom i na međunarodnom ad hoc UN tribunalu dokazanom genocidu nad pripadnicima jednog, najbrojnijeg naroda u Bosni – bošnjačkog. 

Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da ju ponavljaju, napisao je George Santayana u The Life of Reason 1906. godine. Mnogi su kasnije tu misao parafrazirali, transponirajući ju na narode u obliku da je narod koji ne poznaje vlastitu povijest osuđen da ju ponavlja. Možda niti jedan narod više ne odgovara ovoj maksimi kao bošnjački. Nepoznavanje vlastite povijesti, odnosno zaborav vlastite prošlosti, prepoznatljiva je karakteristika Bošnjaka koju itekako dobro poznaju i koriste njihovi neprijatelji, posebno pretendenti na teritorije njihove zemlje.

S druge strane, čitava historiografija u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata bila je saturirana spomenima na žrtve srpskog naroda od njemačkog i ustaškog (hrvatskog pronacističkog režima) terora. Spomen na žrtve i heroje među Srbima, naravno, onima partizanske ili kasne partizanske orijentacije (četnike koji su na koncu, nakon mnogo kolebanja, odabrali pobjedničku stranu i prešli u partizane te bili amnestirani od zločina, baš nad Bošnjacima) bio je dio ikonografije režima, ali i školskih programa. Tokom posljednje decenije bivše države sve više su se počeli obilježavati i oficiri tzv. srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, iako je Bosna bila prepuna ulica nazvanih po nekim generalima te vojske. Istovremeno, bošnjačke žrtve i bezimeni heroji odbrane naroda od četničkih kama ostali su nepoznati, njihova stratišta i grobovi neobilježeni. Sve se to organiziralo i provodilo na najvišoj državnoj razini. Nikakva konfederalizacija Jugoslavije nije doprinijela barem pokušaju da se žrtve, ako već ne heroji, posebno bošnjačkog naroda, zapamte i da im se oda pijetet.

I premda su, zahvaljujući presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, neka stratišta Bošnjaka u agresiji na Bosnu i Hercegovinu obilježena, ništa se bitno, osim donekle u svijesti Bošnjaka, ne mijenja.

Kultura sjećanja protiv nekulture zaborava

Kultura sjećanja važna je u konstrukciji identiteta države Bosne i Hercegovine i  bošnjačkog naroda i bavljenje tim fenomenom zalog je za tolerantniju budućnost. Potiranjem ili zanemarivanjem kulture sjećanja, ne samo na žrtve već i heroje, otvara se nesmetan put ideološkim i historičarskim revizijama povijesti koje nastoje izmijeniti ulogu odbrambene i jedine legalne i legitimne vojske, Armije RBiH, pretvoriti ju u tek jednu od zaraćenih vojnih formacija na tlu zemlje i posebno izjednačiti ju s dvije paravojske pod kontrolom susjednih zemalja čiji su ciljevi bili nezakoniti, a metode zločinačke. Ovdje negdje leži opasnost upotrebe termina Bosanski genocid, a ne Genocid nad Bošnjacima. Prvi termin podrazumijeva da su svi činili genocid, a potonji jasno pokazuje pravu prirodu rata protiv Bosne i Hercegovine koja je presudama međunarodnih sudova ovjerena. 

Ovdje se, zapravo, postavlja krucijalno pitanje selektivnosti, odnosno selektivne kulture sjećanja koju njeguju posebno na Balkanu oni čije su paravojske ratovale protiv Bosne i Hercegovine i koje, unatoč presudama mjerodavnih sudova, i dalje odbijaju priznati odgovornost za nezapamćene zločine prvenstveno nad Bošnjacima, tvrdeći da su samo “branile svoj narod”, iako je nejasno i nikada pojašnjeno od čega. Ili, kako je to formulirao neuki srbijanski ministar odbrane prilikom skandaloznog obilježavanja Dana Trećeg pješadijskog korpusa Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, izvjesni Vulin, da su se Srbi u prošlom ratu borili kako bi se “spriječio novi Jasenovac” (koncentracijski i logor smrti hvatskih pronacističkih vlasti u kojemu je ubijeno preko 80.000 Srba, Roma i Jevreja, ali i Hrvata i Bošnjaka). Dakle, preventivni rat i preventivni masovni ratni zločin i genocid. Zato i jeste nemoguće doseći neke moralne standarde Evrope u kulturi sjećanja. Preduvjet je, naime, priznanje zločina i odgovornosti paravojske, u ovom slučaju tzv. Vojske RS, kao i šovinističke ideologije koja ju je vodila i kojoj je zapovijedala. Baš kao u slučaju Njemačke i njezine vojske Wehrmachta i paravojske Waffen SS-a.

Nema li kulture sjećanja – postoji nekultura zaborava koja vodi u katastrofu ponavljanja zločina i patnje. Upravo je nekultura izostanka sjećanja na bošnjačke žrtve i heroje u prethodnim ratovima (dakle u Drugom i Prvom svjetskom ratu i prije) omogućila nove zločine, odnosno ostavila ljude potpuno psihološki nepripremljenima za genocid. Za razliku od druga dva naroda, pa i onog majušnog crnogorskog, koji su svoje žrtve i heroje augmentirali do neukusa, slavili ih i častili neumjereno, Bošnjaci su šutjeli i sjećali se svojih heroja i žrtava u privatnosti domova ili ih se uopće nisu sjećali. Knjiga o genocidu nad Muslimanima (Bošnjacima) u Drugom svjetskom ratu napisana je tek 1990. godine. Jesu li objavljeni radovi o genocidu, medijski zapisi globalnih mreža i presude Haškog tribunala dovoljni garanti da se zaboraviti neće, iako se oprostiti može, ako se oprost zatraži? Sve kako se ne bi ponovilo, a pokazalo veličinu i u najtežim trenucima, veličinu oprosta i milosti koje trebaju krasiti i Bošnjake kao muslimane. Zato je nekultura zaborava zapravo opasna nesmotrenost manjka opreza koja je i duboko protucivilizacijska i neislamska jer je odbrana života, vjere i uvjerenja, časti i teško stečenog imetka, kao i domovine dužnost.

Negiranje genocida je posljednja faza, ali i uvod u fašizam novog doba

Francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je na obilježavanju stote godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata da današnja situacija u Evropi mnogo podsjeća na onu iz tridesetih godina prošlog stoljeća, rastom desničarskih, nacionalističkih i antisemitskih pokreta i politika čija je vlast završila katastrofom Drugog svjetskog rata i holokaustom. Dugo je trebalo evropskim političarima i čelnicima država da priznaju ono što je evidentno, ne samo posljednjih nekoliko godina.

Da je fašizam živ, itekako živ, samo se takvim ne zove, posvjedočila je i srbijanska premijerka Ana Brnabić intervjuom Deutsche Welleu. Brnabićka je u intervjuu izjavila da se u Srebrenici nije dogodio genocid i da je to za njih u Srbiji činjenica, iako su međunarodni sudovi pravomoćno presudili genocid, a ostale institucije to potvrdile, iako je Međunarodni sud pravde u Hagu Srbiju proglasio krivom za nesprečavanje i nesankcioniranje zločina genocida. Ustrajala je da ovakvom izjavom ne prekraja historiju, a nije propustila licemjerno ukazati na druge zemlje u regiji i njihov odnos prema tretmanu ratnih zločinaca, naravno, trpajući ih sve u isti koš. Ovdje se treba prisjetiti i da je u Hrvatskoj organizirana komemoracija osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, a biskup Košić proglasio također osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića novim Isusom, te da je Franjo Tuđman proglašen vođom udruženog zločinačkog poduhvata, kao i da se sve više i službeno negira genocid hrvatske pronacističke vlasti iz 2. Svjetskog rata.

Reagirao je tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine koji je Brnabićku podučio da je negiranje genocida posljednja faza njegova izvršenja. Šef misije OSCE-a u BiH Bruce Berton upozorio je srbijansku premijerku da negiranje genocida otežava pomirenje, te da se ne može mijenjati odluke sudova i pokušati prekrajati historiju. Naglasio je kako je posebno zabrinjavajuće kada to čini javna osoba s društvenim utjecajem, što ona jeste.

Zabrinjavajući trendovi popuštanja ovakvim kvazifašističkim stavovima, zanemarivanja sve prisutnijeg negiranja sudski potvrđenih ratnih i zločina genocida nad Bošnjacima, a sve u ime podržavanja politike navodne stabilnosti i izmicanja ruskom utjecaju, što kao nudi Vučićeva demokratura u Srbiji, opet neodoljivo podsjeća nas, a trebala bi i Macrona, na Münchenski sporazum, Chamberlainovo popuštanje Hitleru i Mussoliniju, kao i na ustupanje Etiopije Italiji. I tada se popuštalo totalitarnim politikama u Evropi da bi se spriječio ruski imperijalni utjecaj pod maskom svjetske komunističke revolucije. Rezultat je poznat. A ruski utjecaj bio je sve veći, odnosno znatno veći nego prije appeasementa, popuštanja prema apetitima italijanskog i njemačkog fašizma. U međuvremenu, dok Macron upozorava Rusija je pokrenula agresivni rat protiv Ukrajine, s elementima genocida.

Konačno, potrebno je naglasiti da je baš Alija Izetbegović jasno prepoznao fašizam kao stvarnu ideologiju genocida, a srpski šovinizam tek kao alat za njegovu provedbu. Jasno je naredio svojim potčinjenima i saradnicima da se ne osvećuju, posebno da se ne služe niti izdaleka sličnim metodama, već vode borbu prema svim moralnim uzusima, protiv paravojski i vojski koje su Bosnu i Hercegovinu napadale, a da poštede civile, posebno žene i djecu te sačuvaju kulturno nasljeđe neprijatelja i agesora, odnosno legalna vlast Bosne i Hercegovine pod Izetbegovićevim vodstvom nije imala plan uništavanja drugih, već samo odbrane same multietničke i interkulturalne bosanske stvarnosti. Vlast koju je na slobodnim teritorijama vodio Izetbegović, u nemogućim uslovima rata procesuirala je sve prekršitelje i pojedince, vojnike i zapovjednike koji su učinili ratni zločin ili kakvo drugo nasilje. Negatori genocida sada, nizom besmislenih sudskih procesa pokušavaju diskreditirati njegove saradnike kako bi promijenili, opet lažju, stvarnost i relativizirali istinu te stvorili ponovo preduslove za  novi, ergo preventivni genocid.    

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”