Godišnjica početka suđenja muslimanskim intelektualcima u “Sarajevskom procesu” 1983. 

„Svi akteri procesa, isljednici, tužioci i sudije nastavili su normalno živjeti i raditi svoj posao, neki su čak ostali na funkcijama. Kao političar sam im oprostio. Kao čovjek – nisam.“ Alija Izetbegović o tome da li će biti odmazde prema akterima „Sarajevskog procesa“

18. jula 1983. godine počeo je poznati „Sarajevski proces“ – montirani politički proces koji je protiv muslimanskih intelektualaca vodila komunistička vlast u Republici Bosni i Hercegovini.

Tokom mučne danonoćne istrage koja je trajala preko 100 dana, saslušano je oko 600 lica širom zemlje, a optuženi su: Alija Izetbegović (pravnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inžinjer), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Rušid Prguda (ekonomista u penziji), Salih Behmen (nastavnik), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Džemaludin Latić (profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi), Melika Salihbegović (književnica), Derviš Đurđević (pravnik) i Đula Bičakčić (službenica).

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na „udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“, drugi na „verbalni delikt“. Tužiteljica je bila ambiociozna Edina Rešidović, za koju će optuženi reći da je bila posebno revnosna u svome poslu, a predsjednik Vijeća bio je Rizah Hadžić, sudac za kojeg se tvrdilo da je poslušnik politike i izvršnik njezinih naloga.

Temelj dijela optužnice za „kontrarevolucionarno djelovanje“, tužiteljica je našla u djelu Alije Izetbegovića Islamska deklaracija, za koju je Izetbegović rekao da se ne odnosi na Jugoslaviju, već na zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, i da se bavi problemima muslimanskoga svijeta.

Alija Izetbegović je prije izlaganja odbrane rekao da ima tri prigovora procesne prirode:

  1. „Optužnicom je obuhvaćeno trinaest lica od kojih sedam nema nikakve veze sa osnovnim predmetom optuženja (stvaranje grupe na osnovu Deklaracije); petero optuženih uopće ne poznajem…
  2. …Tražim da mi se u skladu sa zakonom osigura javni pretres. Ja nemam šta da krijem, jedino sud može imati. Meni je stalo da se branim pred što širom javnošću, jer sam nevin i to neću da predstavim samo sudiji Hadžiću, nego i svim poštenim ljudima Jugoslavije i svijeta…
  3. Treći prigovor tiče se ponašanja štampe. Još prije početka ovog suđenja, dio štampe me proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i praktično me osudio bez suđenja…Ovo je uvredljivo za sud, ali mi nije poznato da je sud učinio išta da bi zaštitio, ako ne optužene, onda barem svoj integritet i zakon.“

Tokom suđenja, od ukupno 59 svjedoka, 56 saslušano je po prijedlogu optužbe, a samo 3 po prijedlogu odbrane. Od toga broja, izjave 23 svjedoka bile su irelevantne sa stanovišta i optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok je čak 21 svjedok u većoj ili manjoj mjeri izmijenio iskaz iz istrage ili ga je u cijelosti porekao, što ukazuje na to da je većina izjava iznuđena pod pritiskom.

Suđenje je trajalo do 19. avgusta 1983, a dan kasnije izrečena je presuda u kojoj su svi optuženi proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora, što je u dnevnim novinama „Oslobođenje“ propraćeno bombastičnim naslovom „Neprijateljima 90 godina zatvora“.

Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 bošnjačkih intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ, što se reflektovalo u činjenici da je suđenje bilo tajno, a o tome da je bilo montirano pisale su i svjetska štampa, međunarodne organizacije za ljudska prava i slobodniji dio jugoslovenske štampe. Čak je i Savezni sud u Beogradu svojom presudom od 31. oktobra 1985. godine odbacio kao neosnovanu i nedokazanu optužbu za stvaranje neprijateljske grupe radi kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog poretka, ali su ipak ostale izuzetno visoke kazne za „verbalni delikt“. O kvalifikaciji „verbalnog delikta“, Alija Izetbegović u knjizi Sjećanja kaže: „U školi smo naučili da je čovjek ušao u historiju i postao „historijsko biće“ kada je naučio da piše. Ali postao je to što jeste, dakle čovjek, kada je naučio da govori, da saopći svoju misao. A onda su došli neki i zabranili mu da govori, izmislili famozni „verbalni delikt“, delikt riječi, i vratili ga u mrak iz kojeg je došao.“

Stanje sveopće hajke i atmosferu straha i sumnjičenja koja je vladala u BiH društvu tokom istrage i suđenja, najbolje je opisao Rajko Danilović, čuveni beogradski advokat, u svojoj knjizi ”Sarajevski proces 1983.”: ”Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman, samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana”.

Tako se sa historijske distance slažu kockice koje ukazuju na to da je namjena Sarajevskog procesa 1983. godine bila ne samo uništenje bošnjačke inteligencije u Bosni i Hercegovini i zatiranje slobode vjere i govora, već i prikazivanje Muslimana (Bošnjaka) kao „neprijatelja“ spremnih na „etničko čišćenje“ i pravljenje „islamske države“, a što je poslužilo za pripremanje terena za oružanu agresiju na RBiH i opravdavanje genocida koji je počinjen nad Bošnjacima tokom devedesetih godina prethodnog stoljeća.

Iz autobiografskog zapisa „Sjećanja“ Alije Izetbegovića:

„Nema razumnog objašnjenja zašto je režim tako rigorozno postupio. Je li to bio očajnički potez jedne vlasti koja je bila na svome zalasku? Jaki sistemi ne sude ljudima za izgovorenu riječ. Slabi se boje i pribjegavaju nasilju, pokušavajući tako da produže život.

A što se tiče javnosti, ona je često političke osuđenike smatrala krivim iz sebičnih razloga. Radi se o jednoj vrsti odbrambenog mehanizma. Ljudi ne mogu da se pomire sa činjenicom da žive u društvu u kojem čovjek nije zaštićen redom i zakonom. Tada se pred njih postavlja pitanje kako mogu da šute? Zato im je lakše vjerovati da je osuđeni kriv, u svakom slučaju da se ogriješio o zakon, jer zašto bi inače bio zatvoren i osuđen? Ako je, pak, čovjek osuđen nevin i mimo zakona, onda ni onaj koji razmišlja o tome nije više siguran, a takvu mogućnost ljudi instinktivno, u samoodbrani odbacuju. Ovakav zaključak lakše se nameće, i prihvata, što je kazna oštrija. U nedostatku dokaza, sama visoka kazna postaje dokaz da krivica postoji. Jer – tako rezonuje običan čovjek – ako neko nije kriv, dobio bi 2 – 3 godine zatvora, a ne 15. Ako krivica nije jasna i očigledna, onda niska kazna sama po sebi izaziva sumnju i pokazuje da vlast nije sigurna. Kod visoke kazne ta vrsta sumnje uglavnom otpada. Tako je nevin čovjek dvostruko kažnjen.“

„Po izlasku na slobodu u mnogim intervjuima govorio sam o procesu. Kada sam 1990. pobijedio na izborima, najčešća pitanja su bila hoće li biti revanša prema komunistima za ono što su učinili meni i mojim prijateljima. Odgovarao sam da osvete neće biti. I nije je bilo. Svi akteri procesa, isljednici, tužioci i sudije nastavili su normalno živjeti i raditi svoj posao, neki su čak ostali na funkcijama. Kao političar sam im oprostio. Kao čovjek – nisam.“

Reference:

  1. Nanić, Faris. Alija Izetbegović – kratka biografija. Sarajevo: Muzej „Alija Izetbegovic“, 2019.
  2. Danilović, Rajko. Sarajevski proces 1983. Tuzla: Bosanska riječ, 2006.
  3. Džunuzović, Anes. Feljton – Mladi muslimani (IX): Sarajevski proces 1983. bio je priprema za agresiju na BiH, https://stav.ba/feljton-mladi-muslimani-ix-sarajevski-proces-1983-bio-je-priprema-za-agresiju-na-bih/
  4. Izetbegović, Alija. Sjećanja – autobiografski zapis. Sarajevo: Šahinpašić, 2001.

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”