Moje poznanstvo sa Alijom Izetbegovićem

Napisao: Faris Nanić, maj 2023. godine

Aliju sam upoznao u godini nakon njegovog izlaska iz zatvora, iz drugog uzništva, 1989. Tražeći onaj uzor, iscrtan u mojoj predodžbi nevino na smrt osuđenog i streljanog Mladog muslimana, Halida Kajtaza, našao sam epitom u autoritetu ličnosti, blagosti i odlučnosti govora, napisanim i izrečenim mislima Alije Izetbegovića. Kao da su se tada, nakon 40 godina, u ponovnom susretu moga oca sa Alijom Izetbegovićem sastavili idealan ili idealiziran lik mladog, mučki ubijenog babinog gimnazijskog prijatelja Halida i stvaran, živ lik zrelog babinog osnovnoškolskog prijatelja Alije, dvojice ljudi koji su jedan kratak, buran period svojih života bili dijelom jednog plemenitog, islamom i njegovom etikom i moralnim načelima inspiriranog pokreta. Zatvorio se krug i sudbinski me odredio. I ja sam tada imao nepunih 25 godina. 

Halid Kajtaz i Alija Izetbegović tako su, iz moje percepcije, nevina i neiskusna mladost i iskusna i mudra zrelost Mladih muslimana, kontinuiteta njihovih plemenitih ciljeva i uzvišenih ideala, humanih metoda i visokih moralnih kriterija, postali dva ugaona kamena ideja koje sam usvojio i sa njima dijelio.

Ideali potrage za znanjem, učenja, moralnog ponašanja, empatije, slobode i odgovornosti za nju koje su dijelili i promovirali Mladi muslimani, postali su mojim opredjeljenjem, životnim izborom.

Njihova hrabrost i čvrstina u odnosu prema svakoj nasilnoj vlasti, njihova odlučnost u odbrani svojih univerzalnih načela i njihova nepopustljivost u zaštiti svojih istomišljenika, njihova odanost odgovornom korištenju slobode mišljenja, govora i pisanja i njihova nepokolebljivost pred šejtanskim ponudama politike praćene silom i prijetnjama, ali i njihova spremnost na razmjenu ideja, na slušanje drugog i drukčijeg, siguran sam, inspirirale su mnoge tada mlade ljude poput mene. Bez te inspiracije, ne bi se izgradio politički i preporodni pokret s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća koji se jedini mogao oduprijeti već najavljivanoj agresiji i genocidu.

Spadam u rijetke sretnike koji su bili počašćeni poznavati ga osobno u vrijeme najvećih iskušenja, drame društvenih promjena, agresije i genocida nad Bošnjacima kao i poraća. Imao sam čast, kao veoma mlad čovjek, biti mu saradnikom, raditi prema njegovim uputama i biti među odabranima koje je pozvao da mu se pridruže u avanturi organiziranja prve demokratske političke stranke u Bosni i Hercegovini nakon skoro 50 godina.

Još 1989. godine uzeo je učešća na Međunarodnom znanstvenom simpoziju u organizaciji Zagrebačke islamske zajednice. Istovremeno, u Zagreb je došao i sa misijom pridobivanja zagrebačkih muslimana za svoj koncept političke stranke građana koji pripadaju muslimanskom kulturnom krugu. Moj mu dotadašnji spisateljski angažman o položaju muslimana u svijetu i Bošnjaka u Jugoslaviji i Bosni, nije promakao. Prišao mi je u pauzi simpozija, odveo me u stranu i započeo razgovor o nužnosti osnivanja stranke. On tada 64-godišnji politički zatvorenik, zatočenik zbog izgovorene riječi i napisane misli, pravnik, filozof prava obraća se meni, 25 godišnjem mladiću koji je iskoristio prve vjetrove slobode i pisao o dotada potiskivanim temama i ne pita me za kakav specifikum položaja muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj, već me zove da mu se pridružim u misiji pokretanja političke stranke. Baš poput Benjamina Franklina, također pravnika i filozofa, znanstvenika koji je kao iskusan čovjek i zatočenik ideala slobodne i nezavisne države pridobijao mlade ljude, poput Thomasa Jeffersona ili Alexandera Hamiltona. Taj kratak razgovor bio je okidač moje sudbonosne odluke da uplovim u burne vode javnog života. Način na koji je govorio, argumenti koje je koristio, blagost iza koje je bio stajao originalan, stvaran autoritet znanja, iskustva i moralnog stava, postali su mi i ostali inspiracijom u godinama koje su dolazile. I ne samo meni, već mnogima, u Bosni i širom svijeta. Nakon toga sam pročitao njegovo kapitalno djelo Islam između Istoka i Zapada i, osim što sam našao potvrdu i pojašnjenje za moje dileme i stavove moga oca, shvatio sam da je Alija Izetbegović jedini kapacitiran lider, budući državnik. 

Istovremeno, nije bio čovjek političke improvizacije jer je posjedovao veliko znanje, znanje koje sam, vjerujem kao i mnogi, u rijetkim trenucima od njega „krao“ kada je, u nadrealnoj stvarnosti u kojoj smo proživjeli ratne godine, uhvatio pokoji trenutak opuštenosti i bio spreman odgovarati nam na pitanja epistemološkog ili ontološkog karaktera politike i prava, vjere i ideologije. No, i tada nije bio autoritativni Senex koji je poput Sokrata peripatetički odgovarao na pitanja. Ne, bio je slušalac, pažljiv. Ne jednom doživio sam da neke misli koje sam se usudio izgovoriti mu u tim raspravama, ponovi drugom prilikom, stavljajući ih, za razliku od mene, u ispravan kontekst. Time me je i ispravljao, upućivao.

Ljudima se obraćao s puno razumijevanja, a posjedovao je rijetko umijeće da sakupi oko jedne ideje vrlo različite ljude, različitih interesa, stepena znanja, nagnuća i preferencija.

Tako im se u razgovorima, ali i govorima i obraćao, čak i kada je trebao izreći ukor ili jasan, nepromjenjiv stav. Bio je i ostao skroman, ali odlučan, tih ali čvrst, autoritativan, ali blag i prijemčiv. Znao se našaliti, ali nije bio šaljivdžija, humor je smatrao singularnim svojstvom slobodnog čovjeka i nije vjerovao liderima koji nemaju smisla za humor.