Duhovnost i umjetnost u mišljenju Alije Izetbegovića – prema knjizi „Moj bijeg u slobodu

Napisao: Fikret Muslimović

Izetbegovićeva razmišljanja o duhovnosti

Pojam duhovnosti Izetbegović je približio usporedbom sa prirodom: dok u „prirodi postoji sila, vrijeme, prostor, interakcija, brzina, uzajamno sudaranje, svjetlost, mrak, hladnoća, toplina, konstante, privlačenje, odbijanje, kretanje, masa, itd. … u duhu postoji krivica, milost, zasluga, pravda, pokoravanje, kajanje, strepnja, oprost, stid, dostojanstvo, poniženje, oholost, pobuna.“ Iz tog poređenja, zaključio je u knjizi Moj bijeg u slobodu, koja je predmet naše analize: „Ovaj drugi svijet je izvan prirodnog i superiorniji je od njega.“

Bio je mišljenja da „ima ljudi koji su samo biološki živi“ a da su „emocionalno i duhovno mrtvi“, jer „biti živ, to prije svega znači biti duhovno živ.“ Prema takvom shvatanju značaja duhovnosti, bio je kritičan prema ljudima koji su do perfekcije disciplinirani, uredni sa stajališta formalnog morala, ako prema drugim ljudima pokazuju ekstremnu hladnoću i „nemilosrđe“. Poštenje, urednost i disciplinu takvih osoba, smatrao je „bezdušnim“, ističući lični stav: „Bože, sačuvaj me ispravnih ljudi koji imaju poštenja, ali nemaju srca. (Bože, sačuvaj me njihovog bezdušnog poštenja).“Možda, upravo u tom smislu, Izetbegović je zapazio kritiku u djelu „Pukotina“, književnika Mirka Kovača (1938-2013.), autora više romana, novela i pripovjetki, da u nekoj sredini nije sreo čovjeka „dobre duše i mekog srca“ jer takvog „… tamo nema. Sve su to službenici zla, okrutni, lažljivi, podli. Pisari, vodnici, dželati, ekonomi, stražari, generali, svi su isti. A izvan njih drugog naroda nema. Ostalo je roblje!“

Ukazivao je na društvene probleme ugrožavanja duhovnosti ljudi i njihovih društava. Svoje mišljenje o tome, ilustrirao je porukom britanskog pisca Georgea Orwella (Eric Arthur Blair) u djelu „1984“ objavljenom prvi put 1949. godine, gdje je napisao: „Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik.“ U kontekstu tog mišljenja o stradanju duhovnosti, Orwell je postavio pitanje: „Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi stvaramo?“ To su ukazivanja na prijetnje i ugrožavanje duhovnosti u savremeno doba. Izetbegovićevo uvažavanje tog Orwellovog stava poziv je čovječanstvu, društvima i ljudima da se, u interesu svoje zaštite i perspektive, brinu o stanju svoje duhovnosti.

Bio je uvjeren da je „duša ta koja razumije i vidi i ono što um i oči često ne vide.“ Zato, „ona vrsta ljudi“, koja je „umna i duhovna, … zna se i beskrajno radovati i beskrajno patiti“, a za njih „ove krajnosti su karakteristične“. Duh je taj koji u čovjeku „ružnog lica“, otkriva njegove unutarnje vrijednosti kojima se dive upravo oni koji te vrijednosti odnosnog čovjeka „najbolje poznaju“. O tome, Izetbegović je zaključio da se „možda tu može naći bar djelić odgovora na pitanje: šta je duh?“ U duhovnoj težnji za istinom, otkrivao je detalje iz ljepota kojima mnogi ljudi ne pridaju pažnju. Naprimjer, voda koja je „svedena u turbine centrale korisna je“, ali je za njega koristan i onaj dio vode koji prelijeva, jer je „lijepa“ dok „pada slapom“, dakle koristi ljudima koji se toj ljepoti dive.

Osvjetljavajući ljudsku moralnost i duhovnost i po tom osnovu porijeklo junaštva i hrabrosti, suštinski je razlikovao njihove vanjske od ljudskih, unutarnjih strana, jer „veličina junaka nije u njegovoj društvenoj važnosti, već u veličini moralne dileme koju junak zastupa“ tako da „kralj u romanu ili drami, može biti beznačajna ličnost a sluga heroj“, upravo zato što književnik otkriva „dušu junaka“. Smatrao je da je „bez ikakvog moralnog značaja“, poznavanje izvanjskih obilježja čovjeka (ime, zanimanje, materijalni i društveni položaj), a da je apsolutno značajno pozvananje unutarnjih, duhovnih karakteristika čovjeka.

Dopadale su mu se misli istaknutih filozofa i umjetnika: da „oči duha počinju da bivaju pronicljive, tek kada vid tjelesnih očiju … opada“; da je „duša u punom rascvatu i veseli se što više nema velike veze sa tijelom“; da „oni koji imaju dugu starost kao da su očišćeni od tijela“; da „moralni napredak čovječanstva dugujemo starima“; da „u onoj mjeri u kojoj se tijelo kloni svome padu, duša se uzdiže ka svome vrhuncu“…

Objašnjavao je da „duša boli kao i tijelo“, da je izložena ranjavanju kao i tijelo, da na duši kao i na tijelu budu rane, onda ožiljci, pa da dođu dani kada ‘prorade‘ svi ožiljci na duši, te javlja čovjekovo „neraspoloženje i zaokupljenost sobom, svojom dušom čije su se rane otvorile“ da bi pokazale da ništa ne nestaje pa ni bolovi duše i „ružne uspomene“, jer one „zamru, povuku se u neku nepoznatu dubinu“ pa čovjek „progleda očima do sljedeće prilike“.

ZATVORSKA PRAZNINA U DUŠI

U zatvorskim uslovima, Izetbegovića je ponekad obuzimala depresija u kojoj se „gore osjećao kada se dobro nahrani“ jer mu je u depresiji glad „bolje pomagala od dobrog paketa od kuće“. O tome je izrazio osjećaj da je „praznina u duši i punoća u stomaku najgora kombinacija“, a da razmišljanja o tome zašto je to tako, doprinose „da spoznamo suštinu ljudskog“. U takvim i sličnim razmišljanjima, na vlastitom iskustvu je zaključio da je „melanholija“ (potištenost, povlačenje u sebe) „pitanje duše a ne psihe, pa je uvijek više interesovala filozofe i pjesnike (pa i teologe) nego psihijatre.“ U toj usporedbi, pomenuo je „dobar paket“ hrane u dobiven od kuće dok je bio zatvoru. Vjerovatno je dobijanjem paketa ulazio u depresiju, potištenost i povlačenje u sebe, što je bilo stanje u kome je njemu bolje pomagala glad. Nije teško pretpostaviti da su se takvom paketu više radovali njegovi zatvorski „drugovi“, a da je njemu najveće radovanje bio susret sa donosiocem paketa, jer je rastanak s njim, vjerovatno uzrokovao depresiju, potištenost i povlačenje u sebe.

U zatvoru, Izetbegović se više radovao „lijepom pismu nego paketu sa hranom“. Imao je osjećaj da mu je u zatvoru „sve uredu … dokle god“ je tako: „A to je još uvijek slučaj (ovo je moj trideset i osmi mjesec u zatvoru).“ Prazninu u Izetbegovićevoj duši je moglo ispuniti „lijepo pismo“, dok je paket hrane mogao povećati depresiju, a time i prazninu u duši.

Izetbegović je osvjetljavao i uspoređivao razne strane duhovnog, moralnog i psihološkog stanja čovjeka. Mnogi bi rekli da je ravnodušnost manji problem od tuge. O tome, iznio je svoj stav da bi „između tuge i ravnodušnosti, izabrao tugu“, koju je smatrao „prirodnim stanjem duše“. Šta je to u ravnodušnosti što je za čovjeka teži problem od tuge, s obzirom da ravnodušnost može da znači bezbrižnost, neopterećenost, nemar, …? Tuga je osjećajna, duhovna posljedica nepoželjnog, odnosno to je stanje unutarnjeg otpora prema nepoželjnom. Ravnodušnost omogućava negativnim pojavama da se gomilaju i da nagomilane ugrožavaju ljude, društvo, materijalne i nematerijalne vrijednosti. Prema tome, moralna osoba, iz obzira i odgovornosti prema sebi i stanju u društvu ne može biti ravnodušna, već je aktivna u odnosu na štetne tendencije, pojave i slučajeve. Ravnodušni, indirektno ugrožavaju i sebe i društvo. Kad čovjek tuguje nije u riziku da u moralnom smislu griješi. Kad je ravnodušan, čovjek griješi. Upravo iz tih moralnih razloga, Izetbegović bi izabrao tugu, a ne ravnodušnost.

DUHOVNOST U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI

Realizam i romantizam

Izetbegovićeva razmatranja o književnosti i umjetnosti općenito tiču se temeljnih društvenih, životnih, duhovnih, moralnih, etičkih, pa i političkih pitanja. Objašnjavao je da realizam u književnosti, prikazujući stvarnost kakva jeste, „polazi od realnog ka unutrašnjem pjesnikovom svijetu, a romantizam, obrnuto, od unutarnjeg … ka realnom .. Što se tiče moralnog pitanja, realizam nalazi u jednom istom čovjeku i dobro i zlo. Romantizam je međutim ova dva načela podijelio … jedan čovjek je potpuno oličenje dobra, kroz drugog djeluje Satana (vrag, šejtan, neprijatelj, op.a.)“.

Cijenio je da umjetnost ne bi zasluživala to svoje ime, ako bi „samo opisivala, slijedila, kopirala, pa i otkrivala, ako sve to u njenim očima ne raste do nevidljivog i čudesnog“, što omogućavaju izvan stvarnosti romantična shvatanja i osjećaji. Bio je mišljenja da svaki dobar književnik, potencijalno može „da se bori protiv zla u ljudima, ako mu je to cilj“ jer su Macbeth, škotska predstava, najkrvavija tragedija, i njen autor, u svijetu najslavniji pisac dramatičar, William Shakespeare „više rekli o dobru i zlu nego sto etičara.“ U tom smislu, kritikovao je pokušaje „svođenja književnog djela na ideju, na misaoni koncept“, jer to „vodi ukidanju književnosti (umjetnosti uopće) … sve to u konačnici je dio autoritarnog duha.“

Realizam i socrealizam

Izetbegović je objašnjavao nijanse u razlikama „realizma“ i „socrealizma“ inspiriranog socijalističkom ideologijom. Bio je kritičan prema „socrealizmu“, stvaralaštvu koje je moralo biti odraz ideje socijalizma, pa je ocijenio da karakteristike socijalizma indiciraju „pseudoklasična arhitektura i ogromni spomenici neukusno patetični i nasilno simbolični.“

Objašnjavao je da socrealizam „ne slika stvarni život, nego izmišljeni život u utopiji“, da realizam „osvaja svojom istinom“ a socrealizam „odbija svojom laži“. Bio je mišljenja da djela velikih pisaca i drugih umjetnika, gube na vrijednosti ako su apologetska prema bilo kakvim, pa i prema socijalističkim idejama. U tom smislu bila mu je zanimljiva ocjena Aleksandra Ilića, profesora na katedri opće književnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu, da „Krleža nije bio boljševik, ali jeste lenjinist“ i da „demokratska opsesija kod njega nije postojala, a prezir prema parlamentarnim demokratijama jeste.“ U istom smislu, Izetbegović je naveo primjer francuskog pjesnika Louis Argona da je napisao „odu sovjetskoj tajnoj policiji“ i da je autor „slavne“ rečenice: „Mi stavljamo Staljina iznad Šekspira, Remboa, Getea, Puškina“. Ovaj pjesnik je kasnije „promijenio mišljenje“.

Objašnjavao je da pravi umjetnik i književnik svoje stvaralaštvo ne podređuje svom klasnom i socijalnom statusu, jer „duhovni stav nije mnogo ovisan od tzv. klasne pripadnosti“ pa je naveo da je francuski romanopisac, predstavnik naturalističkog pravca (realizma), „tipični buržuj“ Emil Zola, bio „veoma oštar kritičar buržoaskog društva“ te da Zola, u tom pogledu „nije jedini primjer“. Društvenu misiju književnosti, Izetbegović je vidio u njenom odnosu prema duhovnim vrijednostima, pa je u vezi s tim zapazio kao značajno što je japanska pjesnikinja Kazuko Širaiši, na Oktobarskom susretu pisaca, u Beogradu 1986. godine rekla: „U mojoj zemlji nešto suštinsko nije uredu: čovjek je postao robot, od rođenja do smrti, poklonik rada, reda i mašina.“ Naravno, Izetbegović se zalagao za rad, red i industrijsku modernizaciju mašina, ali je smatrao da takav materijalistički pristup može biti štetan čovjeku kao duhovnom biću.

Uočavao je i objašanjavao razliku između politike i pjesništva, jer je „fantazija za pjesmu neophodna, a za politiku pogubna“, pa je u vezi s tim naveo primjer engleskog pjesnika Bajrona (George Gordon Byron), koji je bio „veliki pjesnik, ali nikakav političar“ jer je Grčku po svojim fantazijama tretirao izvan stvarnosti kao „duhovnu predvodnicu“, te da je u toj fantaziji otišao u tu zemlju i priključio nekom od političkih pokreta.

Realizam i nadrealizam

Izetbegović je objašnjavao nijanse u razlikama „realizma“ i „nadrealizma“, ukazujući da su se „najveći pisci nadrealizma: Aragon, Eluard (Elijar), Desnos“ opredijelili za komunizam, a da je „komunizam utopija, dakle antipoezija.“

Bio je mišljenja da su „demokratija u društvu i realizam u književnosti išli uporedo i podržavali jedno drugo“, da se „slična paralela može postaviti između socijalističkih ideja i naturalizma (pravac u nastavku realizma, op.a.) u književnosti“, te da se „demokratija i realizam odnose kao socijalizam i naturalizam … Jer očevidno je da je socijalizam čedo demokratije kao što je naturalizam čedo realizma.“ U tom razmatranju, Izetbegović je pod socijalizmom tretirao socijalističke ideje političkih partija u demokratskom ambijentu kapitalizma, a ne socijalizam kao sistem jednopartijske diktature pod vođstvom komunista.

DRUŠTVENO ANGAŽIRANA KNJIŽEVNOST I ZNAČAJ JEZIKA

Bitna je Izetbegovićeva kritika „teorija odraza“ po kojoj je umjetnost „pasivan odraz društveno-ekonomskih prilika“, a ne aktivan i bitan „kreator stvarnosti“. O tome je ocijenio da je „protivrječno“ što oni koji zastupaju tu „teoriju odraza“, traže od umjetnika i književnika „angažovanost“, da krči put tim njihovim idejama i ideologijama. Proizilazi da su u slučajevima takvog prihvatanja, gubitnici umjetnost i književnost jer se tako ideologiziraju gubeći samosvojnost, autohtonost.

U vezi sa značajem književnosti za kreiranje društvenog aktivizma i progresa su njegovi stavovi o nacionalnom jeziku, odnosno o jeziku uopće, što ilustrira činjenica da mu se dopala anekdota da je 1492. jedan biskup „španskoj kraljici Izabeli“, na njeno pitanje zašto služi knjiga gramatike koju njoj poklanja, odgovorio: „Vaše veličanstvo, jezik je savršen instrument imperije.“ Izetbegović je ukazao na imperijalno uništavanje kulturne posebnosti porobljenih naroda u pogledu jezika, navodeći primjer da su „alžirski pjesnici“ bili nezadovoljni „sporim procesom arabizacije“ njihovog jezika upravo zato što „znaju kakav značaj ima čin vraćanja jezika njihovoj zemlji koji je tako surovo oduzet francuskom kolonijalnom politikom.“

Bio je uvjeren u moć izgovorene i napisane riječi, pa je ukazao da su satire o porocima vladajućih slojeva koje je u 17. vijeku pisao francuski satiričar, književnik i scenarist Moliere (Jean-Baptiste Paquelin), prije Francuske revolucije pripremile obračun sa vlastodršcima, zaključujući da „nije revolucija stvorila Moliera, nego je Moliere stvarao revoluciju (‘U početku bijaše riječ’).“ Odnosno, zaključio je: „Velikim političkim događajima koji su izmijenili svijet i koji su počeli Francuskom revolucijom, prethodila je ljudska misao.“

Pridajući takav značaj jezika u kulturnom identitetu svakog naroda, iznio je svoje mišljenje o svrsi jezika: „To je upotreba riječi, analogija, metafora i najrazličitijih figura, da bi se ocrtala tačna krivulja misli, osjećanja i stvari koje se opisuju.“

Smatrao je da „pisci svijeta treba da se bore za istinu u historiji, za istinito prikazivanje prošlosti“ pa je u vezi s tim ukazao na značaj simpozija Međunarodnog PEN-a, 3. marta 1987. godine na temu „Pisci za mir“, jer je cilj pisaca ukazivanje da su „falsifikovanje i zloupotreba historije – izvor sukoba i kriza.“

Izetbegović je, dakle, definitivno bio poznavatelj umjetnosti u pogledu njenog društvenog karaktera, značaja i uloge. Na osnovu stečenih spoznaja o umjetnosti, analizirao je njene karakteristike i tendencije, pa je dolazio do analitičkih zaključaka kada se i kako ostvaruje najveći razvoj u pojedinim umjetničkim pravcima, u evropskim i drugim zemljama svijeta, i to: da u „grčkoj klasičnoj umjetnosti najveći razvoj doživljavaju kiparstvo i drama“; da za vrijeme „renesanse poezija doživljava silan prevrat, a nešto kasnije muzika i arhitektura“; da je u doba „romantizma u prvom planu lirika, a u racionalističkom XIX vijeku to je roman“. Iz tih razmatranja, stekao je utisak da Nijemcima više odgovara muzika, Francuzima poezija, Englezima i Rusima umjetnička proza, a Italijanima slikarstvo, pa je o tome zaključio: „Sve je ovo isključivo, ali neke grube podjele se uistinu primjećuju.” Tako je zapažao, upravo zato što je volio umjetnost, pratio i poznavao kretanja i stvaralaštvo u njenim raznim oblastima, širom Evrope i svijeta.

Izetbegović je slobodu tretirao da je nužan uslov umjetničkog stvaralaštva, jer je umjetnost u vrijednosnom smislu univerzalna, nije podređena nikakvom užem interesu, čak ni onda ako taj interes nije u sukobu sa univerzalnim dobrom, dakle, nikada i nikome nije podređena. Odbacivao je mišljenja da je umjetničko stvaralaštvo uslovljeno i ovisno od „stanja duhovne i materijalne proizvodnje, klasne pripadnosti i čitave historije“. Smatrao je da sloboda umjetnosti, ako postoji, nije ničim ograničena.

U apsurde sljedbenika marksističkog ateizma svrstao je njihovu tezu da religija „iščezava“ i da će nju „zamijeniti umjetnost“, da će iščeznućem religije „mjesto svećenika zauzeti umjetnik ili pisac“, a da će „hramove“ zamijeniti „pozorišta“. Tako su marksisti, umjetnost vulgarno suprostavljali religiji, bezobzirno u odnosu na sklad prave umjetnosti i istinske religije.

Njegovo stajalište je bilo da pisci, umjetnici svojim stvaralaštvom trebaju biti unutar životne stvarnosti svog vremena i prostora, a da pri tome u društvu mogu biti „blagonaklono primljeni“ ili „odbačeni i neshvaćeni“. Bio je mišljenja da su pisci i umjetnici „u opasnosti da se odvoje od života i stvarnosti“ ili „da propadnu“, a da se „događalo i događa i jedno i drugo“.

Znao je da je za „pravog pisca karakteristično…prije svega moć zapažanja“ o ljudima, prirodnim i društvenim pojavama i sredinama. Naročito radoznao za književno stvaralaštvo, čitao je i književno-kritičke osvrte, pa je zaključio da su u nekim slučajevima „osvrti sve ljepši, a sadržaj sve isprazniji“. To indicira da je zapažao nijanse u suodnosima književnokritičkog prema književnom.

KNJIŽEVNOST I HISTORIJA – VANJSKA I UNUTARNJA ISTINA

Za Izetbegovića, „svaki roman, svako istinsko umjetničko djelo je priča (pripovijest) o čovjeku i njegovoj duši.“ Jasno je razlikovao historiju od književnosti i umjetnosti, jer „historija se bavi događajima a roman doživljajima. Subjekt historije je narod, društvo, zajednica ili grupa; subjekt romana je ličnost (pojedinac) … koliko god literatura (književnost) veoma netačno pokazuje historijske događaje, ona je istina u pogledu lokalne boje, društvene klime, duha vremena, osjećanja života … Očito postoji vanjska i unutrašnja istina jednog vremena.“ Bio je mišljenja da vanjska historija nije „dovoljna jer najčešće govori o carevima i kraljevima i zbvanjima jedne ograničene grupe ljudi na dvoru i oko njega“, a da se ne može spoznati historija jednog naroda dok se ne spozna „kako je pojedinac živio u svojoj kući, kako se odnosio prema svojoj ženi, djeci, posluzi, vlasti“ što se bilježi u „romanima, pjesmama, epovima, pripovijetkama, legendama i bajkama …“ Zaključio je da se „kombinujući“ sliku iz vanjske sa slikom iz unutrašnje historije može spoznati „narod i njegova prošlost“.

O takvoj razlici književnosti i umjetnosti u odnosu na historiju, Izetbegoviću su se dopali stavovi njemačkog književnika, kipara i slikara, nobelovca, Gunter Grassa koji je na Kongresu međunarodnog PEN-a 1986. pozvao književnike da se pozabave savremenim problemima, da „osvijetle pozadinu događaja, njihovu ljudsku tamnu stranu i ‘uhvate politiku prije nego što se ona kamuflira kao historija’“. Povodom tog Gunterovog poziva, ocijenio je da je očito da „u politici ‘kamufliranoj kao historija’, mnoge važne strane života više se ne vide – ne vide se živi ljudi, njihove navike, poroci, zablude, oklijevanja, oduševljenja, predrasude i dr. Vidi se samo površina, događaji, pojave i rezultati. Jer, Aleksandar Veliki možda uopće nije bio veliki, Ivan Grozni je možda imao i neku ljudsku crtu. Možda su mnogi mali, obični ljudi … bili istinski junaci, a slavom ovjenčani heroji, o kojima djeca uče u školi, bili plašljivi ljudi, itd. Ovo poslednje može nam otkriti samo literatura, historija ne.“

Značaj književnosti u predstavljanju historijske istine, ilustrirao je na primjeru doprinosa poezije u prvoj polovini 19. vijeka, da na sebi primjeren način predstavi posljedice „ekonomske eksploatacije i političkog ugnjetavanja“ u Engleskoj. Opisao je da je pjesnik tog vremena, Ebenezer Elliott dao strašnu sliku „propadanja siromašne porodice, rasprodaju njene bijedne imovine, opijanje oca porodice koji pada u očaj, majku koja u stanju umne poremećenosti ubija svoje gladno dijete, kćer koja se uslijed bijede odaje prostituciji“. U vezi s tim, Izetbegović je zaključio: „Te mračne slike završavaju prokletstvom bogatih.“

Sugerirao je potrebu poznavanja i unutarnjih i vanjskih strana istine, dakle i historijskih događaja kao vanjske strane istine, i književnosti (umjetnosti) kao njene unutarnje strane. U tom smislu, Izetbegović je smatrao važnim stav nobelovca, njemačko-švicarskog književnika, Hermanna Hessea, da je „duhovno djelo, kulturno djelo, umjetničko djelo … uvijek bijeg čovjeka iz vremenskog ropstva, na drugu ravan, u bezvremeno i slobodno od vremena, božansko, potpuno nehistorijsko i čak protiv historijskog.“

Tolstoj i Andrić

Ono što je pročitao, Izetbegović je kritički preispitivao, a poučna su njegova razmatranja o „vanjskoj“ historiji koja se bavi događajima i „unutarnjoj“ koja se bavi doživljajima a ne može biti prava istina o događajima zbog piščeve „proizvoljnosti, subjektivnosti, predrasuda, mašte“, što podrazumijeva potrebu da pisac poznaje vanjsku historiju, odnosno da poznaje istinu o historijskim događajima, da bi valjano, kroz doživljaje pisao unutarnju historiju. U tom smislu, naveo je primjer kako je Lav Tolstoj prije pisanja svojih djela od značaja za „unutarnju“, izučavao „vanjsku“ historiju, pa da je o tome taj veliki pisac za sebe napisao: ‘Treba mnogo knjiga da pročitam da bih napisao pet redova razbacanih po cijeloj pripovijetci.

Na osnovu te rečenice, Izetbegović je ocijenio da veliki pisac Andrić, u usporedbi sa velikim piscem Tolstojem, nije imao potpune obzire prema činjenicama iz vanjske historije dok je pisao svoja književna djela kao unutarnju historiju. Bio je mišljenja da je šteta što je veliki pisac Andrić u nekim djelima indicirao svoje „predrasude prema islamu i muslimanima“, jer su njegove predrasude „slikale sve njegove likove sa muslimanskim imenom“, da su „uvijek primitivni, lažljivi, slabići ili zulumćari, skloni prevari i neradu“, te da se zbog toga Andriću „pripisuje da je potpuno neistinito prikazao eksproprijaciju zemlje“ za izgradnju ćuprije na Drini. Dobronamjerno je ukazao da je Andrićevo pisanje o oduzimanju zemlje za tu namjenu u potpunoj suprotnosti istini predstavljenoj od strane historičara Osmana Sokolovića koji je „pronašao i objavio dokumente iz sudskih arhiva iz kojih se vidi kako u tursku kancelariju pristupa jedan po jedan vlasnik zemljišta i kako se utvrđuje otkupna cijena svake parcele koja se uzima“. O tome je napisao: „Iz Andrićevih romana može se možda naučiti o ljudima uopće, o tome kakvi bi mogli biti, a ne kakvi jesu konkretno bili“, ali da u tom slučaju Andrićeva djela „imaju filozofsku vrijednost i nemaju značaja za ono što zovemo unutrašnjom historijom jedne epohe.“ Nažalost, u savremenim okolnostima, ima se osjećaj da se opisani Andrićev propust koristi za širenje i produbljivanje mržnje prema muslimanima.

U zagrebačkom dnevnom listu Danas od 2. februara 1988. godine, Izetbegović je pročitao: “Kako su akademik Vaso Ćubrilović (1897-1990, historičar i političar u Kraljevini Jugoslaviji, op.a) i nobelovac Ivo Andrić vidjeli rješenje albanskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji?”, pa je o pročitanom zaključio da je “školski primjer šovinizma i genocida”. Nije mu se dopadao Andrićev izraz “mrka ljepota – Bosna – zemlja historijsko-civilizacijskih diskontinuiteta”.

Kao poznavatelj književnosti, Izetbegović je identificirao razliku američkih i evropskih pisaca, jer američki „ne teže da popravljaju svijet, niti vjeruju u misiju književnosti u tom smislu“, jer je za njih „ideologija jedna od veama opasnih stvari ovoga svijeta“. U vezi s tim, ocijenio je da je francuski književnik, duhovni začetnik evropskog realizma, Honore de Balzac bio „veliki umjetnik“, jer ideološka ubjeđenja u njegovim djelima „nisu nadvladala umjetničku istinu u njegovu viđenju ljudi i svijeta“, pa je sugerirao da treba vjerovati Balzacu umjetniku, a ne Balzacu „filozofu i analitičaru“.

ZALAGANJE ZA PRAVA KNJIŽEVNIKA DA KRITIZIRAJU VLASTODRŠCE

Izetbegović je naročito poštovao stvaraoce književnih i umjetničkih djela, što su neki od njih, i to oni najugledniji, osjećali, pa su uzvraćali svojim divljenjem što on nije klasični, birokratski, već da je državnik produhovljen, pored ostalog i razumijevanjem društvene uloge književnosti i umjetnosti.

Nije uočeno ni jedno pitanje po kome se Izetbegović praktički nije ponašao u skladu sa onim što je govorio i pisao, ne samo u običnom životu, već i u vrijeme dok je imao ulogu političkog lidera i državnika. Dok je bio na čelu države i vladajućeg političkog pokreta, u BiH nije bilo ni jednog književnika, filozofa ili novinara koji se trebao plašiti da u javnost protiv njega iznese kritičan stav. Znali su da je u vrijeme svoje „robije“ ukazivao da diktatori, tirani kao što je Staljin „sa nipodaštavanjem govore o pjesnicima i intelektualcima“, od kojih su neki pogubljeni jer su „odveć slobodno“ napisali pjesme o Staljinu. O tome je Izetbegović tražio odgovor na pitanje zašto diktatore, tirane „pogađa mišljenje ljudi koje smatraju nižim od sebe i koje preziru“. Ocijenio je da je to osobina „sujetnih“ koji preziru druge ljude, ali „potajno mnogo drže do njihovog mišljenja, dakle do mišljenja onih koje inače preziru“, pa ih čak i ubijaju da bi uklonili opasnost za sebe i svoju vladavinu.

Upravo zato, Izetbegoviću se dopadala „misao velikog pisca“ Ive Andrića da „režimi i vlasti … mogu mnogo, skoro sve, ali jedno nikako ne mogu: natjerati ljude da sa zadovoljstvom čitaju pisca koga ne vole.“ Posmatrao je ideološke, političke, moralne i etičke strane društvenih pojava i procesa, te otkrivao anomalije uzrokovane ideološkim i političkim stranputicama onih koji vladaju. Znao je za društvena stanja u kojima se agresivno nameće i obavezuje na čitanje onoga što opravdava i veliča ideološki i politički karakter odnosne vlasti, ili pak da se zabranjuje publikovanje i čitanje onoga što dovodi u pitanje vladajuće vrijednosne osnove i ciljeve.

Izetbegović je volio narodne pjesme i pripovijetke jer je u njima otkrivao posebne vrijednosti koje je svojim iskustvom i mišljenjem osvjetljavao. O narodnim pjesmama je zapisao, da se „vremenom, idući od usta do usta, sve više bruse i obogaćuju, postajući pri tome sve kraće i sve sadržajnije“, za razliku od većine stvari koje „vrijeme i upotreba istroše.“ U narodnim pjesmama i pripovjetkama je zapažao posebne vrijednosti jer narod nije opjevao pamet, nego hrabrost … vrlinu hrabrosti koju“ narod cijeni „iznad svih ostalih“ vrijednosti „jer je valjda najrjeđa od svih.

Drame je Izetbegović uvažavao kao put kojim se „izoštravaju moralne dileme“ kod gledalaca i čitalaca, jer pitanje „dobra i zla … mahana i vrlina … dovode do pune svijesti“, da je pri tome „svijest bitna“, a da ostaje sporedno što u nekim takvim djelima dobro biva poraženo. Dakle, ukazivao je na prioritetan značaj svijesti čovjeka, jer bez svijesti nema moralnosti u ponašanju. Upravo u tome, pored ostalog, identificirao je veliki društveni značaj umjetnosti, jer u sredinama koje su udaljenije od umjetnosti „nalazimo moralnu svijest na nižem stepenu, pa se mnoge naopakosti … primaju i održavaju kao nešto normalno i prirodno. Jer da bi se zla uklonila, prvi uslov je da se ona shvate kao zla,“ a umjetnost je dobar put ka tom cilju.

UNUTARNJU SLOBODU NIKO MU NIJE MOGAO ZABRANITI

Iako se prvenstveno percipira kao političar i državnik, Izetbegović se u svojoj pisanoj ostavštini otkriva kao vrsni intelektualac, filozof koji je imao izniman osjećaj za esejistička promišljanja i memoarsko-literarna ostvarenja velike vrijednosti. Njegova sklonost da tumači književne pojave i pravce otkrivaju i njegov talent naspram razumijevanja književnokritičkih i književnohistorijskih tema.

Izetbegovićeve izgovorene i napisane rečenice plijene jezgrovitošću i jasnoćom korisnih poruka. I pisanjem i govorom čitaocima i slušaocima bi je sasvim jasan, izazivajući kod njih potrebu da ponovo slušaju njegove izgovorene i čitaju napisane riječi, što je vrlina koja krasi rijetke ljude.

Znalački se koristio metaforama i komparacijama, što čitaocima njegovih tekstova ili slušaocima njegovih izlaganja omogućava da naprečac steknu novo saznanje, da se okoriste, naravno pod uvjetom ako su pažljivi u čitanju ili slušanju, ako imaju nužna predznanja i predodžbe o materiji koju on obrazlaže.

Komparirao je “neprolaznost jedne puste stijene” i “prolaznost ruže koja u svom mirisnom životu brzo ostaje bez svojih latica”, a zatim upitao “šta je bolje” od toga dvoga. Mnogi bi odgovorili da je za ljudska osjetila i dušu, bar za trenutak, bolji pogled i miris ruže, jer se taj izvorno ljudski osjećaj ne može postići vječnim gledanjem u pustu stijenu. Uvjerljiva je i poučna Izetbegovićeva komparacija svjetlosti i tame, odnosno dana i noći, jer je “paradoksalno” da ljude “svjetlost lišava nekog ‘viđenja’, a mrak, tama, pomaže da nešto vidimo”, jer da “nije noći, mi bismo ostali prekraćeni za veličanstvenu sliku zvjezdanog neba”.

Mogli bismo reći da je u sebi gajio duhovnu potrebu za lijepim, te ako nije bio u prilici za gledanjem, slušanjem, osjetilima mirisa i ukusa osjeti takve ljepote, on ih je svojim mišljenjem sebi i drugima dočaravao u korist duhovnog zadovoljstva.

Traganje za ljepotom i njeno tumačenje, pomoću svojih misli ne bi li olakšao svoju fizičku neslobodu, Izetbegović je na koncu kapitalizirao približivši je i drugima. Naravno, kako rekosmo, svoje je misli potvrđivao i u praksi tokom svog političkog djelovanja, ostavši dosljedan težnji da mišljenjem otkriva ljepotu unutarnje slobode koju mu niko nije mogao zabraniti.

IZVOR: STAV (br. 283, 6/8/2020)

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”