Činjenice iz sagledavanja genocida u Srebrenici i Žepi u proljeće 1993. i ljeto 1995. godine/posebna uloga predsjednika Alije Izetbegovića/

Autor: Fikret Muslimović
Maj – juni 2022. godine

a) Pregovori o Srebrenici u zgradi Sarajevskog aerodroma, 17. i 18.4.1993.

Uloga UNPROFOR-a u Srebrenici u proljeće 1993. godine:

Predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, koristio je sve raspoložive diplomatske kanale da se od strane međunarodne zajednice poduzmu odgovarajuće mjere, te spase ugroženi građani, posebno ranjenici. Zahtijevao je da snage UNPROFOR-a odu prema Srebrenici, da se zaštite građani, da se ranjenici i bolesnici evakuiraju i zbrinu u bolničkim centrima u Tuzli, Zenici i Sarajevu, da se uspostavi prekid vatre i da se četničke snage vrate na položaje sa kojih su krenule u tadašnju ofanzivu. Kanadski bataljon UNPROFOR-a je iz pravca Tuzle krenuo prema Srebrenici, ali je blokiran u rejonu Cerske, što je radikalno otežalo situaciju. Izetbegović je neprekidno boravio u svom kabinetu. Djelovao je zabrinuto, premoreno i iscrpljeno. S obzirom na godine starosti u koje je ušao, pitao sam se otkuda mu snaga da izdrži tolike psihičke i intelektualne napore.

Prvi dio pregovora:

U takvim okolnostima, posredstvom komandanata UNPROFOR-a, generala Valgrena i generala Moriona, uslijedio je prekid vatre, uz uslov postavljen sa četničke strane da otpočnu pregovori u kojima bi se „riješilo pitanje Srebrenice“. Razgovori su otpočeli na Sarajevskom aerodromu. U našoj delegaciji smo bili: Sefer Halilović, Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Malik Škaljić i ja. Prevodilac je bila Amira Kapetanović. Sa četničke strane u delegaciji su bili: Ratko Mladić, njegov pomoćnik za moral Milan Gvero i pomoćnik za obavještajno – bezbjednosne poslove Tolimir Zdravko.

Razgovori su trajali cijelog dana 17.04.1993. godine. U početku je general Valgren saopćio teme o kojima ćemo razgovarati: (1) pitanje prekida vatre; (2) kontrola prekida vatre: (3) ojačavanje prisustva UN-a u Srebrenici, radi nadgledanja i kontrole situacije; (4) uspostava zračnog koridora za Srebrenicu radi zbrinjavanja i evakuiranja ranjenika i bolesnika. Nije bilo rezultata. Mladić je bio uporan, zahtijevajući da se okruženo područje Srebrenice demilitarizira. Pod demilitarizacijom, Mladić je podrazumijevao i ultimativno zahtijevao: da pred njim postrojimo jedinice Armije R BiH koje su se nalazile u okruženom prostoru Srebrenice; da naši, njemu postrojeni borci, pred njim polože oružje; da UNPROFOR, pod četničkom kontrolom uništi predato oružje; da će on omogućiti da građani koji žele, sa područja Srebrenice odu prema Tuzli, Sarajevu i Zenici, a da, koji žele, mogu ostati na teritoriji koju bi, nakon naše predaje, kontrolirali četnici; da građani koji ostanu na toj teritoriji moraju biti lojalni četničkim vlastima; da će on (Mladić), sve pripadnike Armije R BiH, kad predaju oružje, odvesti „na bezbedno mesto“. Mladić nije dozvoljavao raspravu o evakuaciji ranjenih i bolesnih iz Srebrenice.

Generali Valgren i Morion su „prijetnjama“ pokušali uticati da Mladić popusti. Govorili su: „Generale Mladiću, ako ne omogućite prekid vatre, zamolit ću Karadžića da Vas oslobodi obaveza“, što je značilo da će zamoliti Karadžića da smijeni Mladića. To je Mladića nasmijavalo. Generali Valgren i Morion su uporno prijetili Mladiću. Prijeteći, Morion je Mladiću rekao: „Obećavam vam da će vas Karadžić osloboditi obaveza, jer o tome ima saglasnost Vašingtona i Pariza. I Valgren će tražiti vašu smjenu. Dat ćemo izjavu za medije da samo vi Mladiću ne poštujete zahtijeve za prekid vatre, poslije čega slijede neugodne posljedice“.

Valgren je isticao da u Srebrenicu mora ući Kanadski bataljon UNPROFOR-a i da će se Srebrenica demilitarizirati, ali da je za takve njegove planove potreban prekid vatre, te da će nakon prekida vatre rasporediti snage UN na području Srebrenice.

Pomenuta delegacija Armije RBiH je zahtijevala prekid vatre 17.04.1993. godine do 24.00 sati, da se posmatrači UN-a postave na liniju razdvajanja između jedinica Armije R BiH na području Srebrenice i četničkih jedinica pod kontrolom Mladića. Zahtijevala je, također, da se posmatrači UN postave i na granicu BiH sa Srbijom i Crnom Gorom.

Mladić je bio uporan u svojim, naprijed navedenim ultimativnim zahtjevima. Komentarišući Seferove zahtjeve o prekidu vatre i o postavljanju posmatrača UN-a, Mladić je dodatno zahtijevao: da se iz „muslimanske vojske povuku sve snage HVO i strani plaćenici iz islamskih zemalja“; da se omogući sloboda kretanja „zatočenom srpskom stanovništvu“ iz Sarajeva, Srebrenice, Tuzle, Olova, Zenice, Visokog, Breze, Pazarića, Tarčina, Kreševa i Busovače, kao i iz sela oko naprijed nabrojanih gradova; da se prekine „pakt“ između Tuđmana i Izetbegovića u ratu protiv Srba, a, zatim, je ponavljao da on zahtijeva demilitarizaciju Srebrenice, da na području Srebrenice ne smije biti vojske nego samo lokalna policija, da civili mogu ostati na području Srebrenice i da će on, za civilno stanovništvo omogućiti dopremu humanitarne pomoći.

Nasuprot tome, naša delegacija je uporno zahtijevala: da Kanadski bataljon, koji je na putu od Tuzle prema Srebrenici zaustavljen kod Cerske, uđe u okruženo područje Srebrenice; da se četničke jedinice vrate na položaje sa kojih su krenule u posljednju ofanzivu prema Srebrenici; da se artiljerija, koju četnici imaju na tom dijelu ratišta, povuče na udaljenost sa koje ne može biti granatirano stanovništvo Srebrenice; da se od strane Kanadskog bataljona UNPROFOR-a efikasno kontrolira prekid vatre; da se stanovništvu prognanom u toj ofanzivi odmah omogući povratak u svoje domove; te da se svi ranjenici i bolesnici evakuiraju u bolničke centre na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.

Razgovori su bili veoma teški. Mladić je ultimativno, uz opasne prijetnje nastavkom ofanzive, postavljao svoje naprijed navedene zahtjeve. Euforično je ustajao sa stolice, naslanjao se jednom rukom na kožnu oficirsku torbicu, koju je imao ispred sebe na stolu, a drugom rukom, uperenim kažiprstom, mahao je i vikao, ponavljajući po nekoliko puta ove riječi: “Muslimani, ja sam vam rekao šta morate uraditi: predati vojsku, predati oružje. Ako to ne uradite, sve ću spržiti što imate u Srebrenici i oko Srebrenice. Nemojte kasnije, kad se to dogodi, a dogodit će se ako ne ispunite moje uslove, da govorite kako mi Srbi nismo tolerantni i kooperativni. Ponavljam, ako ne uradite što od vas tražim, sve ću vas spržiti. Artiljerije imam dovoljno. Tenkova imam dovoljno. Municije imam dovoljno. A vi nemate ništa osim života koje možete spasiti ako me budete slušali“.[1] U nekoliko navrata, tokom sastanka, Mladić je iz svoje kožne torbice kakva je bila u opremi oficira JNA, vadio flašu alkohola, vjerovatno, rakije, točio u malu čašicu koju je imao u torbici iz koje je vadio flašu. Takvo njegovo ponašanje mi je više djelovalo kao oblik provokacije, demonstracije moći i bezobzirnosti, nego što se moglo pretpostaviti da je alkoholičar koji ne može bez alkohola dočekati pauzu ili kraj sastanka.

Generali Valgren i Morion su se izjašnjavali u korist naših zahtjeva, ali nisu htjeli pokrenuti inicijativu za borbene operacije NATO-a. Da bi spasili narod, od međunarodnih snaga nama je trebalo mnogo više od verbalne podrške.

Ni u popodnevnim i večernjim satima, tog 17.04.1993. godine, Mladić nije popuštao. Bio je sve oštriji. Sve je glasnije prijetio da će, ako ne prihvatimo njegove uslove, svojom artiljerijom „spržiti“ sve na šta njegova vojska naiđe prema Srebrenici. Prijetio je, ako ne prihvatimo njegove ultimativne zahtjeve, da će odmah kad prekinemo pregovore, narediti nastavak ofanzive, što je značilo da će, uz najezdu četničke pješadije, po našem narodu, sa svih strana, otvoriti masovnu artiljerijsku i tenkovsku vatru.

Drugi dio pregovora, vodili smo srpski general Tolimir Zdravko i ja:

U takvoj situaciji, kad smo već ušli u noć, general Morion je predložio da se iz pregovora povuku Ratko Mladić i Sefer Halilović, a da pregovore nastavi Radna grupa – članovi delegacije koje njih dvojica odrede. Niko nije objašnjavao razloge zbog čega Mladić i Halilović trebaju biti po strani, dok osobe koje njih dvojica odrede, nastave pregovore. Kao razlog su mogle biti Mladićeve prijetnje i ultimatumi. Možda je general Morion ocijenio da bi njihovim povlačenjem došlo do dijaloga u kome bi obje strane, u nastupu imale bar približan nivo „razumijevanja“. Napravljena je kraća pauza. Iz sale Sarajevskog aerodroma gdje smo pregovarali, otišli smo u prostorije u kojima smo koristili pauze, naša delegacija u jednoj, a njihova u drugoj prostoriji. Ratko Mladić i Sefer Halilović su prihvatili taj prijedlog generala Moriona. Ja sam određen da predstavljam Armiju RBiH. Sa mnom su bili savjetnik u Predsjedništvu R BiH Škaljić Malik i Amira Kapetanović, kao prevodilac. Sa četničke strane su bili: general Milan Gvero, general Zdravko Tolimir i izvjesni kapetan Magazin.

Četničke vođe su se prevarili:

Glavni problem o kome se nismo mogli dogovoriti su bili Mladićevi ultimativni zahtjevi za „demilitarizaciju Srebrenice“, što je obrazlagao kao obavezu da naša vojska pred njim položi oružje, a da četnici odvedu naše razoružane vojnike na „bezbedno mesto“. Najveću brigu smo imali za ranjenike i bolesnike – kako ih iz Srebrenice dovesti na mjesto gdje im se može pružiti ljekarska pomoć.

Nakon što je formirana radna grupa, kasno popodne, ušli smo u salu za pregovore. Posredovao je general Morion. Zdravko Tolimir me dobro poznavao. Skupa smo završili Vojnu akademiju i jednogodišnju Školu bezbjednosti u Pančevu. Gveru sam poznavao iz Visoke vojno-političke škole u Beogradu, gdje je on bio nastavnik. U normalna vremena, za Tolimira sam mislio da je normalan čovjek. U početku, sa mnom je pregovarao Milan Gvero, ali je ubrzo inicijativu preuzeo Tolimir. Gvero se prema meni ponašao s respektom, ako je to, s obzirom na našu suprotstavljenost uopće bilo moguće. Tolimir mi se obraćao onako kako me zvao i prije rata „Fićo“, što mi je smetalo, ali je i razbijalo olovnu atmosferu intoniranu Mladićevom galamom, prijetnjama i ultimatumima.

U početku, moji pokušaji da preuzmem inicijativu nisu olahko prolazili. Nakon prvog sata pregovora, ipak sam unekoliko uspio. Počeli su slušati dok im ja govorim. Nisu me prekidali. U tom zanosu, ja sam se sjetio da bi bilo dobro da im predložim da odmah oblikujemo tekst sporazuma. Da ja diktiram rečenicu, ako se oni s njome slažu, da istu, naš i njihov prevodilac prevedu na engleski i da se na engleskom jeziku otkuca daktilografskom mašinom koja se tu nalazila zajedno sa službenikom UNPROFOR-a, koji istu opslužuje. Čudno, ali složili su se. Ja sam se dovijao kako da tekstom sporazuma osiguram spašavanje ranjenika i bolesnika, da ne predamo oružje, da na područje Srebrenice uvedemo Kanadski bataljon i da naša vojska ostane oko Srebrenice. Sinula mi je ideja o mogućnosti kako da to postignem. Uslov je bio da se s mojom idejom složi Sefer i da u realizaciji moje zamisli, Gveri i Tolimiru bar malo posustane koncentracija. Sefer je čekao u sobi za pauze. Zatražio sam pauzu, otišao do Sefera i ispričao mu utiske iz razgovora u proteklih sat vremena. Objasnio sam mu da četnici, kad govore o demilitarizaciji, podrazumijevaju demilitarizaciju grada Srebrenice i cijelog prostora oko Srebrenice, te da mogu pokušati da, prilikom diktiranja sadržaja sporazuma, u jednoj rečenici izdiktirati, da se „demilitarizira grad Srebrenica“, ali da nakon njene demilitarizacije u „gradu“ neće ostati oružje, municija, eksploziv ili bilo koja naoružana osoba, osim snaga UNPROFOR-a.

Cijenio sam da postoji vjerovatnoća da bi ovakvu rečenicu oni mogli shvatiti kao naše veliko popuštanje. Smatrao sam da bi time postigli naše ciljeve, a da Mladić ne bi postigao ono što je zahtijevao, jer bi naša vojska ostala oko Srebrenice. Također, smatrao sam da bi četnici, ako nisu dovoljno pažljivi, smatrali da je to, upravo, što smo mi do tada uporno odbijali, a oni tražili, jer bi oni mislili da je ovom rečenicom omogućena demilitarizacija cijelog okruženog područja, a da bi mi tom rečenicom u tekstu sporazuma, odnosno, riječju „grad“ u tom tekstu osigurali da se sadržaj demilitarizacije odnosi samo na uže gradsko područje, odakle bi vojnike uklonili, a eventualno predali poneku staru pušku što bi UNPROFOR uništio, onako kako je tražio Ratko Mladić. Kad sam ovo ispričao Seferu, on je rekao da pokušam, ali da on sumnja da će Gveri i Tolimiru popustiti pažnja, te da na kraju, sve podliježe Mladićevoj kontroli, koji će pročitati pripremljeni tekst. Zaključivao je, da ako popusti pažnja Gveri i Tolimiru, neće Mladiću, što su bile logične sumnje, ali u pokušaju nismo imali šta izgubiti. Zatim sam, nestrpljivo čekao da nastavimo pregovore i da pokušam realizirati svoju zamisao. Gospođu Amiru Kapetanović sam pripremio da prilikom prevođenja mora biti sigurna da u tekstu na engleskom piše, da – nakon demilitarizacije Srebrenice u „gradu“ neće biti oružja i naoružanih osoba.

U nastavku pregovora, 17./18.04. 1993. godine, ja sam realizirao svoju zamisao. Imali smo tekst Sporazuma koji su usaglasile radne grupe. U prvim ponoćnim satima, Sefer i Mladić su potpisali Sporazum u tekstu koji nije mijenjan u odnosu na sadržaj koga sam rečenicu po rečenicu diktirao i koga su usaglasile radne grupe. Glavna je bila tačka 4. Sporazuma u kojoj je, onako kako sam ja diktirao navedeno: „Demilitarizacija Srebrenice će se izvršiti u roku od 72 sata nakon dolaska jedinice UNPROFOR-a u Srebrenicu (11.00 sati, 18.04.1993. godine) … Svo oružje, municija, mine, eksploziv i borbene zalihe (osim medicinskih) u Srebrenici, biće dato UNPROFOR-u, pod nadzorom tri oficira svake strane i sa kontrolom koju će vršiti UNPROFOR. U gradu (podvukao F. M.) neće ostati nijedna naoružana osoba ili jedinica osim UNPROFOR-a, koji će ostati u gradu, kada se proces demilitarizacije završi…“.[2]

Sporazumom koji je odmah stupio na snagu, ozvaničeno je da će od 04.59 sati 18.04.1993. godine, uslijediti „prekid vatre“ i „zamrzavanje svih borbenih aktivnosti“. Omogućeno je da Kanadski bataljon UNPROFOR, zaustavljen u Cerskoj, uđe u Srebrenicu do 11.00 sati 18.04.1993. godine. Od 12.00 sati 18.04.1993. godine, otvoren je „zračni koridor“ između Tuzle i Srebrenice, preko Zvornika „radi evakuacije ozbiljno ranjenih i bolesnih“, što će trajati sve dok se ne evakuiraju svi ranjeni i bolesni. Regulirano je da helikopteri lete od Tuzle prema Zvorniku, gdje će se spustiti radi kontrole, jer su se četnici bojali da ćemo helikoptere iskoristiti za dopremu vojnog materijala na područje Srebrenice. Sporazumom je ustanovljena radna grupa koja će, na terenu, odlučivati o detaljima provedbe sporazuma. U prvim ponoćnim satima 18.04.1993. godine, na Sarajevskom aerodromu Sporazum su potpisali Sefer Halilović, general Ratko Mladić i general Lars-Eric Wahlgren.[3]

Demilitarizirana zona grada Srebrenice obuhvatala je urbani dio i užu okolinu do horizonta na prvim okolnim brdima, odnosno, do mjesta na njima sa kojih se ima optička vidljivost na cijeli grad. Demilitarizirana zona je određena tako da se sa svake tačke na njenoj granici vidi grad Srebrenica, ali da se ni sa jedne tačke izvan te granice ne može otvarati direktna vatra na Srebrenicu. Na samom ulazu u grad i na prvim brdima oko Srebrenice, sa kojih se imala optička vidljivost na cijeli grad, UNPROFOR je trebao postaviti kontrolne punktove. Sve vojne osobe su morale napustiti demilitariziranu zonu. Nikakva nepokretna vojna imovina se nije trebala čuvati u toj zoni. Nikakve nepokretne instalacije u demilitariziranoj zoni se nisu mogle koristiti za akte neprijateljstva. Vlasti u gradu su imale obavezu da ne učestvuju u sukobima. U toj zoni je trebala prestati svaka aktivnost vezana za vojne napore. Artiljerija na četničkoj strani se trebala povući od demilitarizirane zone na udaljenost krajnjeg dometa, povećanog za 1.000 metara. Zahtijevali smo posmatrače na lokacijama rasporeda četničke artiljerije i raketa. Prvi konkretni koraci demilitarizacije Srebrenice su trebali biti predaja oružja, municije, mina, eksploziva i drugih borbenih zaliha, osim lijekova. Objekti vodosnabdijevanja su obuhvaćeni zaštitom, prema režimu koji je određen za demilitariziranu zonu grada Srebrenice.

U Srebrenicu je trebalo javiti da se iz „grada“ ukloni vojska; da u „gradu“ ne smije biti oružja, jer, u protivnom, isto mora biti predato UNPROFOR-u radi uništenja; da se prema sporazumu, evakuiraju ranjenici i da se maksimalno učvrsti odbrana na dostignutim linijama. Precizno, u kojem sadržaju je Sefer prenio naredbu, nije mi poznato.

Nakon 72 sata, pregovarački timovi su se ponovo sastali na Sarajevskom aerodromu. Došli su svi članovi četničkog tima. Mladić je galamio. Govorio je da su Muslimani lažovi, da su i ovoga puta Srbi pokazali kako su od riječi, jer su ispunili sve što su Sporazumom preuzeli kao obavezu. Mi nismo htjeli diskutirati sa Mladićem. Čekali smo da zvanično otpočne sastanak pod rukovodstvom generala Moriona, koji je, otvarajući sastanak ocijenio da su strane realizirale sporazum, da u gradu Srebrenici nema vojske i da su svi ljudi koji se nalaze u Srebrenici samo civili. Mladić se suprotstavio, rekavši, da Muslimani nisu ništa uradili što su sporazumom bili obavezni, dodajući da su „predali samo nekoliko starih puščetina, a vojsku ostavili i dalje naoružanu.“ Morion je sugerirao Mladiću da pročita odredbu sporazuma po kojoj se demilitarizira „grad“ Srebrenica. Stekao sam utisak da je Mladić tek tada shvatio da su se prevarili i da pri potpisivanju Sporazuma nisu bili dovoljno pažljivi.

Sadržaj Sporazuma o demilitarizaciji Srebrenice i Žepe, 8.5.1993. godine:

Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, potpisan 18.04.1993. godine, nije bio dovoljan. Njime nije tretirana Žepa. Mi smo postigli naše osnovne ciljeve oko uvođenja Kanadskog bataljona na područje Srebrenice, evakuirali smo ranjenike i bolesnike, očuvali smo naše jedinice i izbjegli Mladićeve ultimatume za predaju oružja. Međutim, stanje na terenu se i dalje kompliciralo. Srebrenica i Žepa su, prema Rezoluciji 824 Savjeta bezbjednosti UN bile u statusu „sigurnosnih zona“. Četnička artiljerija je bila nadomak tih područja, a trebalo je istu povući na odstojanja sa kojih, prema svom dometu, neće moći ugrožavati „sigurnosne zone“ Srebrenice i Žepe. U cilju reguliranja tih pitanja, na Sarajevskom aerodromu smo, početkom maja, nastavili pregovore.

Nakon nekoliko dana pregovora, u kojima je posredovao general Morion, konačno, 08.05.1993. godine, potpisan je „SPORAZUM O DEMILITARIZACIJI SREBRENICE I ŽEPE“.

Sporazum je reafirmirao Rezoluciju 824 Savjeta bezbjednosti, kojom se Žepa i Srebrenica i njihova okolina proglašavaju „sigurnosnim zonama“ na kojima se „ne trebaju poduzimati oružani napadi ili bilo kakve druge neprijateljske akcije“. Sporazumom je „potvrđeno“ da će strane u sukobu primjenjivati odredbe Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine, što se odnosi na zaštitu žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

Posebno je važno što je u preambuli tog Sporazuma, istaknuto da se, prema ranijem Sporazumu od 18.04.1993. godine, „reafirmira demilitarizacija grada (podvukao F. M.) Srebrenice“, te da se na tim osnovama trebaju poštovati i realizirati slijedeće odredbe: da će UNPROFOR na terenu odrediti i obilježiti precizne granice demilitarizirane zone; da će se iz demilitarizirane zone povući svaka „vojna ili paravojna jedinica“; da će se UNPROFOR-u predati naoružanje, municija, eksploziv i druge borbene zalihe; da će UNPROFOR kontrolirati demilitarizirane zone Srebrenice i Žepe; da će se omogućiti održavanje objekata od značaja za preživljavanje stanovništva, posebno objekata za vodosnabdijevanje; da će se garantirati evakuacija ranjenika i bolesnika u bolnice prema njihovoj želji; da će obje strane UNPROFOR-u dati podatke o minskim poljima; te da će se oko Žepe i Srebrenice povući artiljerijsko naoružanje na udaljenje izvan krajnjeg dometa, na pozicije sa kojih neće predstavljati prijetnju za demilitarizirane zone.[4]

b) Teškoće – prepreke Vrhovnoj komandi za organizaciju odbrane Podrinja

Izetbegović, o činjenicma izrazito teškog stanja u Srebrenici i Žepi:

Izetbegović je ocijenio da je „u samom gradu“ Srebrenici situacija „bila u svakom pogledu vrlo loša“ jer je „povremeno nestajalo hrane a nedostatak soli bila je svakodnevnica“ pa je u vezi s tim u „Sjećanjima“ citirao izvještaj „jedne međunarodne grupe“ u kome se „opisuje žalosno stanje u Srebrenici 1993. godine: „’Nema hrane i ljudi prose jedan od drugog. Od zapaljenja pluća i neuhranjenosti svakodnevno je umiralo 20-30 osoba, a bilo je 100-200 veoma ozbiljnih bolesnika, kao i oko 300 lakše oboljelih koje je trebalo evakuirati. Broj stanovnika daleko je premašivao kapacitet vodovoda i kanalizacije. Bilo je šezdesetak slučajeva tuberkoloze.’ (navodi Owen, Balkanska odiseja, str. 157)“.[5]

Izetbegović je znao da je „kao posljedica stalne ugroženosti i specifičnog sindroma zatvorenog grada, u Srebrenici bilo nervoze, svađa, uzajamnih optuživanja, tuče, pa i ubistava“ da je u vezi takvih informacija, komandant Orić pozvan da dođe u Sarajevo „da utvrdimo o čemu se radi“, da su „priče o tome šta se događalo bile i onda, a i danas su, protivurječne“. U vezi s tim, Izetbegović je zaključio: „Mi ovamo u okruženju, oni tamo u okruženju. Teško smo mogli doći do istine. Valjalo bi saslušati desetine ljudi, suočavati ih. Sve je to u onim uslovima bilo nemoguće.[6]

U kontekstu ocjene o izuzetno teškom stanju u Srebrenici i Žepi, Izetbegović je naveo da su upravo radi takve situacije „često iznošene ideje o zamjeni Srebrenice i preseljenju stanovništva, ali su te ideje odbacivane“ što je bio rezultat „savjetovanja sa političkim i vojnim rukovodstvima Srebrenice“ koji su „vjerovali da se mogu odbraniti“. U vezi s tim, Izetbegović je naveo da se njemu „činilo da je situacija, u slučaju masovnijeg neprijateljskog napada, neodrživa i bio sam za evakuaciju, ali nisam insistirao“, te da koliko se sjeća, „ni vojnici nisu bili za evakuaciju.[7]

Po osnovu odluke Generalne skupštine UN-a da se „ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (…) Generalni sekretar UN-a je uputio misiji UN-a za BiH verbalnu notu“ kojom je „načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, Davida Harlanda (…) ovlastio da pomogne u pripremi izvještaja“ o tome. Da bi ispunio ovlasti dobivene od Generalnog sekretara UN-a, Harland se obratio Izetbegoviću sa molbom za razgovor u kome je, 16. jula 1999. godine, tražio da mu Izetbegović „odgovori na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice“ koje su mu „možda poznate“.[8] Na Horlandovo pitanje da li su „vlasti Republike Bosne i Hercegovine podržali evakuaciju civila iz Srebrenice u martu-aprilu 1993. godine“ Izetbegović je odgovorio potvrdno, ali „ne iz samog grada, nego jednog broja civila, koji su pred četničkom ofanzivom na Cersku i Konjević-Polje bili povukli prema Srebrenici“ pa da je tako „Srebrenica postala prenapučen grad“ u kome je „zavladala humanitarna kriza“ u kojoj su „grad tada napustili uglavnom bolesni, stari, iznemogli, žene i djeca, i to sa prostora koje su srpske snage zauzele u ofanzivi marta-aprila 1993. godine“ pa da je odluku „o evakuaciji ovih civila donio general Morillon“ a da se „mi nismo protivili.“[9]

Na Harlandovo pitanje „do koje mjere su vlasti“ RBiH „razmatrale razmjenu Srebrenice i Žepe sa bosanskim Srbima kao dio mirovnog rješenja“ i koji su razgovori „na ovu temu održani, interno, a koji sa Srbima“,[10] Izetbegović je odgovorio da „nikakve rasprave“ o tome „nisu vođene sa srpskom stranom“, ali da su u Dejtonu „Amerikanci, pa i svi ostali, tražili od nas da prihvatimo konačno ponuđenu mapu entiteta u BiH“, da se ta mapa u „toku pregovora mijenjala“, da je pregovaračka strana branitelja BiH „na kraju uspjela da dobijemo Sarajevo i koridor za Goražde, ali ne i Srebrenicu i Žepu“, da kada lično nije „htio da prihvati Brčko u RS (bilo je to 20. novembra), razgovori su bili pred kolapsom“ što je značilo da „smo se mogli samo vratiti u Bosnu i nastaviti rat pod krajnje nepovoljnim uslovima, tj. u potpunoj izolaciji od međunarodne zajednice“, da se njemu lično tada „činilo da ćemo gubitak većinskih bošnjačkih područja u Podrinju moći djelimično nadoknaditi kroz povratak prognani na ta područja, koji je bio garantiran Aneksom 7 Dejtonskog ugovora“, te da „u to vjeruje i djeluje u tom pravcu[11] i tada kada je jula 1999. godine razgovarao sa Halandom.

U istom razgovoru sa Davidom Harlandom, Izetbegović je odgovorio na pitanje da li su vlasti RBiH „smatrale da bi u Srebrenicu mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi iz marta-aprila 1993. godine“,[12] Izetbegović je opisujući stanje u Srebrenici u martu i aprilu 1993. godine, rekao da su „vlasti razmatrale sve mogućnosti kako spriječiti da srpske snage uđu u Srebrenicu“; da se „tražilo dugoročnije rješenje za zaštitu stanovništva u gradu“; da ako Srbi nisu mogli ući u Srebrenicu marta-aprila 1993. godine „to su mogli pokušati kasnije“ jer je Srebrenica „potpuno odvojena od ostatka od ostatka slobodne teritorije“ pa da u takvim uslovima „nije bilo moguće dopremiti opremu, naoružanje i municiju za dužu odbranu“; da je za vlast RBiH „bila najveća briga kako prehraniti stanovniuštvo“, što su „bili razlozi da se prihvati ideja o zaštićenim zonama“; da su „jedinice Armije RBiH u Srebrenici bile razoružane, a svo teško naoružanje izuzeto i položaji prema srpskim snagama zatrpani“; da su tada „postojale obaveze-garancije UNPROFOR-a prema rezoluciji UN-a o zaštićenim zonama“; da je „narod vjerovao da će te obaveze“ UNPROFOR ispuniti „prema rezoluciji UN-a o zaštićenim zonama“; te da je stanovništvo „i dalje napuštalo Srebrenicu, ali manje iz straha od četničkog napada a više zbog teške humanitarne situacije i radi spajanja sa porodicama.“[13]

Na pitanje Davida Harlanda „zašto sa gledišta vlasti RBiH Srbi nisu ušli u Srebrenicu prije jula 1995. godine“,[14] Izetbegović je odgovorio da su događanja do 1995. godine, „kod Srba stvorila utisak o kolebljivosti i neodlučnosti međunarodne zajednice“, da su u „srpskom vođstvu bile različite procjene o spremnosti svijeta da intervenira“, da se „na Srebrenici Mladić odlučio da rizikuje“ i da se pokazalo da je bila tačna Mladićeva „procjena da se međunarodna zajednica neće odlučiti na akciju“. O tome, Izetbegović je zaključio: „Pretpostavljam da je takav zaključak izveo, pored ostalog, i iz razgovora koje su srpske vođe imale sa Akashijem i generalom Janierom.“[15]

U govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija, 25.9.1996. godine, Izetbegović je rekao da je potreban i „novi odnos UN-a prema obavezama“ jer UN „ne smiju preuzimati obaveze koje ne mogu izvršiti (…) ne smiju proglasiti zaštićenu zonu, a zatim je prepustiti njenoj sudbini“, što je „nedopustivo“; da je bošnjački narod „platio beskrajno visoku cijenu ove neodgovornosti“; da „zaštićena zona Srebrenice i njenih preko 8.000 nedužnih života nisu jedini, ali su najteži primjer ovoga nerazumljivog odnosa“; da se usljed toga „traže promjene koje će osigurati da se slična praksa više nikada ne bi ponovila (…).“[16]

VK, GŠ i 2. k[17] nisu raspolagali potrebnim resursima za pomoć okruženim enklavama:

U zimu 1992./1993., Izetbegović je „iz Sarajeva insistirao da Dugi korpus pošalje pojačanje u Cersku i Konjević Polje, koji su bili neposredno ugroženi“, našta mu se odgovaralo da „tadašnji komandant Drugog korpusa Željko Knez favorizira sjeverni pravac, na račun drinskog“. U vezi s tim, Izetbegović je u „Sjećanjima“ naveo da on lično „to ne bi mogao potvrditi“, a da bi „prije rekao da mi nismo imali dovoljno snaga da se upustimo u ofanzivne akcije prema Drini“, jer bi za „četnike naš prodor na Drinu značio prekid komunikacije sjever-jug“ zbog čega su taj „branili pravac svim sredstvima, nešto poput posavskog koridora.“[18]

Izetbegović je u „Sjećanjima“ napisao da su „pravljeni planovi o proboju opsade Srebrenice, ali oni su se sudarili sa činjenicom da se radi o formalno demilitariziranoj i zaštićenoj zoni UN-a“ pa da bi „svaku našu akciju ove vrste trupe UN-a iskoristile kao izgovor za povlačenje“, ukazujući da bi iz tih razloga odluka za proboj bila „krajnje rizična“ jer bi u slučaju neuspjeha „četnici zauzeli grad, izvršili osvetu i mi bismo bili direktno odgovorni za tragediju.“[19] O tome je zaključio da je „jedina mogućnost bila da se, uz pomoć trupa UN-a, održava ‘status quo’ do razrješenja kompletne situacije u BiH putem mirovnih pregovora“, te da je „do tog raspleta“ došlo Dejtonskim sporazumom „ali je za Srebrenicu i Žepu bilo prekasno.“[20]

Izetbegović je bio mišljenja da je „trebalo mijenjati ljude u Srebrenici“, ali da nije bilo moguće „slati nove oficire (…) pošto je grad bio zvanično demilitariziran“, da se moglo „školovati samo postojeće“ i da se „to činilo“, ali da se „zbog pada helikoptera u maju 1995., jedna grupa vojnih starješina“ koji su u srednjoj Bosni bili na vojnoj obuci, „nije mogla vratiti u Srebrenicu, među njima i tadašnji komandant naših jedinica u Srebrenici Naser Orić“. Pomenuo je da se u „oborenom helikopteru nalazio i Orićev zamjenik Ramiz Bećirović i četiri liječnika“ pa da su „trojica liječnika poginuli“ a Bećirović „teško ranjen.“ U vezi s tim, Izetbegović je zaključio da „upućivanje zamjenika komandanta Divizije i četiri vojna liječnika svjedoči o našoj čvrstoj namjeri da branimo grad“ te da se razmišljalo i „o upućivanju državne delegacije“ ali da je „UNPROFOR odbio da osigura prijevoz i pratnju, a bez toga se nije moglo.“[21]

Sa komandantom Naserom Orićem, Izetbegović se „u Kaknju, u kasarni“ brigade „Crni labudovi“ sreo „dva putaprije napada i u vrijeme napada“ na Srebrenicu u julu 1995. godine. U tim susretima, Izetbegović je od Orića tražio da se „vrati u Srebrenicu“, što „pješke nije mogao, a helikopterom, nakon obaranja letjelice u maju 1995. godine, odbio je da ide“ jer je, kao i Izetbegović smatrao da je „to bilo krajnje rizično“. U drugom susretu, tokom napada na Srebrenicu, Izetbegović je od Orića „zatražio da u Tuzli sakupi dobrovoljce i pođe u susret zbjegu civila koji se kretao prema Tuzli“. Izetbegović je ocijenio da je „zahvaljući toj akciji, u kojoj su sudjelovale i jedinice Drugog korpusa, spašen veliki veliki broj civila i boraca“.[22]

Da bi opravdao napad na Srebrenicu, odnosno da bi ublažio ili sasvim negirao odgovornost za genocid počinjen u Srebrenici, agresor je propagirao da su jedinice Armije RBiH pod komandom Nasera Orića, iz zaštićene zone ulazile na teritoriju pod agresorskom kontrolom i vršile zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. Vjerovatno, imajući u vidu sadržaje takve agresorske propagande, „ispitujući“ po odluci Generalne skupštine UN-a, „okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (…) načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, David Harland“, u razgovoru 16.7.1999. godine, Izetbegovića je pitao da li su „vlasti RBiH znale za bilo kakve napade van zaštićene zone Srebrenice nakon aprila 1993. godine“.[23]Na to pitanje, Izetbegović je odgovorio: „Koliko ja znam, ne.“[24]

U istom razgovoru Harland je pitao da li su „vlasti RBiH očekivale napad Srba u julu 1995. godine (…) da bi Srebrenica mogla pasti“, odnosno da li su te vlasti „predviđali da bi Srbi mogli masakrirati većinu muškaraca koje su zarobili[25], našta je Izetbegović odgovorio: da se u tom pogledu, „naravno, ništa nije moglo sasvim isključiti“; da su „postojale neke indicije i obavještajna saznanja, ali ne sasvim pouzdana“; i da je „uvijek bilo sumnji u moguće ratne varke i namjerne dezinformacije srpskih štabova“; ali da on (Izetbegović) na postavljeno pitanje iznosi lični stav: da nije „očekivao napad na Srebrenicu s ciljem okupacije grada“; da nije „očekivao da će se Srbi, nakon svega, odlučiti na pokolj“; da je vjerovao „da međunarodna zajednica ovaj put ne bi tolerirala takvo što“, ali da se „obično ne događa ono što očekujete, posebno ako je to čemu se nadate povoljnija varijanta.[26]

Dostava vojnih sredstava u Srebrenicu:

 Iako se vjerovalo da će po rezolucijama 819 i 824 Ujedinjene nacije zaštititi Srebrenicu i Žepu, „za svaku eventualnost“ u te enklave „upućivana najnužnija vojna oprema, naravno, koliko je to bilo moguće“ s obzirom da se „prebacivanje moglo vršiti samo helikopterima“, što su u pogledu „odbrane od tenkova bile dovoljne količine.“[27]

O dostavi u Srebrenicu naoružanja, municije i drugih sredstava za odbranu i preživljavanje stanovništva, u razgovoru sa „načelnikom za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu“,[28] Davidom Harlandom, 16.7.1999. godine, Izetbegović se izjasnio i prilikom odgovora na pitanje „da li je moguće da je mišljenje da će Srebrenica biti prepuštena bosanskim Srbima u mirovnom sporazumu uticalo na spremnost branilaca Srebrenice da pruže i žešću odbranu“ i da li je „Armiji RBiH naređeno da opskrbljava vojnom opremom branioce Srebrenice i nakon 13. aprila 1993. godine“ – ukoliko jeste, zašto jeste, ukoliko nije, zašto nije.“ U vezi s tim, Izetbegović je Harlandu rekao da „nikada prije Dejtona niti se mislilo niti govorilo o tome da se Srebrenica prepusti Srbima“ a da je dokaz u tom pogledu „odbrambeno oružje koje smo slali garnizonu u Srebrenici“, ističući da je Srebrenica snabdijevana „i strijelama TF-8 protiv tenkova“, da su u „posljednjem helikopterskom letu za Srebrenicu, koji je oboren u maju 1995., bila i četiri vojna ljekara, trojica ljekara su prilikom obaranja helikoptera poginula, a zamjenik komandanta Bećirović je teško ranjen“, da je „Armija RBiH imala zadatak da na moguće načine vojno podržava branitelje Srebrenice, ali naglašavam, ne ofanzivnim, nego defanzivnim oružjem.“ O tome, Izetbegović je zaključio: „Ne šalju se vojni ljekari i sofisticirano oružje u grad koji namjeravate napustiti.“[29]

Tuđman, obmanjivao – istovremeno i obećavao i blokirao pomoć za Srebrenicu:

Vojne i policijske snage u BiH su pod kontrolom Miloševića i Karadžića, marta i aprila 1993. godine izvele veliku ofanzivu na slobodne teritorije oko Srebrenice. Jedinice Armije R BiH su bile prinuđene na povlačenje. Stanovništvo je bježalo prema gradu, u Srebrenicu. Bilo je oko 500 težih ranjenika i bolesnika. To je bila izuzetno teška situacija. Jedinice 2. korpusa, zbog nedostatka municije, spolja nisu bitno borbeno djelovale prema našim snagama u okruženju. Predsjednik Izetbegović je tada bio u izrazito teškoj situaciji. Bio sam kod njega u kabinetu dok je razgovarao sa predsjednikom Hrvatske Tuđmanom. Svjedok sam molbi predsjednika Predsjedništva RBiH, predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu da utiče na zapovjednike HVO u Hercegovini da omoguće prolaz nekoliko kamiona sa naoružanjem i municijom, koji su na putu prema Tuzli bili zaustavljeni na nekom dijelu preko zapadne Hercegovine. Izetbegović je, moleći Tuđmana, objašnjavao da nam je teška situacija oko Srebrenice, da nam je prijeko potrebno oružje i municija iz zaustavljenog transporta, kako bi spasili oko 100.000 građana, među kojima ima mnogo ranjenika.

Tuđman je odgovarao Izetbegoviću da je već poduzimao mjere po njegovim ranijim molbama, u vezi s tim, ali da njegove zapovijedi o tome ne izvršavaju čelnici HVO-a na području Hercegovine. To je bila velika Tuđmanova laž. On se prema Izetbegoviću ponašao oholo i u svemu neiskreno. Ignorirao je Izetbegovićevo uvjerljivo objašnjavanje da je situacija, u i oko Srebrenice očajna. Izetbegović je isticao da je borba protiv četnika zajednički interes Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sjećam se, također, da je Izetbegović, nakon razgovora sa Tuđmanom, uzbuđeno rekao da mu nema ništa teže od susreta i razgovora sa Tuđmanom, te da bi rađe podnio nošenje velikog tereta uzbrdo, nego razgovarao s njim. Izetbegović je morao trpiti Tuđmana takvoga kakav jeste, jer je samo od njega ovisilo da li će, ili ne, preko Hrvatske i zapadne Hercegovine, prema srednjoj Bosni, proći konvoji sa naoružanjem, municijom i drugim robama i sredstvima bez kojih nismo mogli preživjeti i ratovati. Tuđmanova neiskrenost je koštala životima mnoge naše borce i građane. Da je Tuđman, kako je trebao, dozvoljavao prolaz konvoja sa oružjem i municijom, žrtve u našim redovima bi bile mnogo manje.

c) Utjecaj međunarodne zajednice u odbrani i padu Srebrenice

Izetbegović je „čvrsto vjerovao (…) da će UN zaštiti Srebrenicu i Žepu“, jer su te dvije enklave „Rezolucijom 819 i 824 Vijeća sigurnosti UN-a (april 1993.), proglašene zaštićenim zonoma“. U isto to, „koliko je“ Izetbegović „znao i Srebreničani su vjerovali“.[30] Odgovornost međunarodne zajednice za pad Srebrenice, Izetbegović je analizirao i u kontekstu embarga na uvoz oružja za snage odbrane RBiH, te je ukazivao na činjenicu da se iz UN-a, na njegovo „pokretanje ukidanja embarga na oružje, prijetilo povlačenjem snaga UNPROFOR-a“ cijeneći da bi se zbog tog povlačenja, „u naročito teškoj, ako ne i beznadežnoj situaciji našle sve tri podrinjaske enklave: Goražde, Žepa i Srebrenica“, pa da je prema toj svojoj ocjeni „na zasijedanju Generalne skupštine koncem septembra 1994. godine odložio svoj zahtjev za skidanje embarga za šest mjeseci“ ističući da „nije imao izbora“ s obzirom da su trupe UN-a „bile nada ovih enklava, ali ta nada je u ljeto 1995. iznevjerena.“[31]

U vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu, u ljeto 1995. UNPROFOR je bio „sastavljen (…) od vojnika iz trinaest zemalja, samo je prividno bio pod jedinstvenom komandom“ jer je „ustvari, svaka veća jedinica primala paralelne komande od štabova svojih zemalja“ tako da su, naprimjer Francuzi „koji su držali sektor oko Sarajeva, uključujući i Sarajevski aerodrom i istočnu Bosnu, realno bili pod komandom francuskog generala Janviera i naređenja dobivali izravno iz Pariza“ što je „bila javna tajna“. Prilikom zvanične posjete Francuskoj, 29.8.1995. godine, Izetbegović je u vezi s tim razgovarao sa predsjednikom Širakom koji „to nije ni pokušao sakriti, mislim da je čak želio da ja dođem do tog zaključka.“[32]

U „Sjećanjima“ Izetbegović je naveo da ga je, u najvećem intenzitetu napada na Srebrenicu, navečer, 9.7.1995. godine, „nazvao general Rupert Smith, komandant UNPROFOR-a, i uzbuđenim glasom saopćio da je konačno naređena akcija zračnih snaga na srpske položaje i da će uslijediti bez odlaganja“. Prema toj najavi general Smitha, Izetbegović je „čitavu noć od 9. na 10. i sutradan čitav dan dežurao očekujući izvještaj o napadu“ ali nije stizao. Međutim, 11.7., „kasno popodne, počele su stizati vijesti o ulasku Mladićevih jedinica“ u Srebrenicu „a da nikakva akcija NATO-a nije uslijedila“ zbog čega se Izetbegović „osjećao izdanim, nažalost, ne prvi put.“ U vezi s tim, Izetbegović je prokomentirao da zna „da je general Smith od prvog trenutka bio za akciju i da se za tom iskreno zalagao“ ali da je to „kočio neko iznad njega, general Janvier ili Akashi, a moguće i generalni sekretar UN-a Butros Ghali.“[33]

Zaključak da su komandanti NATO-a smtrali da treba izvesti udare po srpskim snagama oko Srebrenice i Žepe, a da su ih u tome spriječavali najviši autoriteti UN-a, u povodu naprijed navedenog razgovora sa generalom Smithom, Izetbegović je obrazložio sa niz činjenica: da je, januara 1994. godine, „francuski general Jean Cot, koji je jedno vrijeme bio zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni, izjavio u ‘Le Mondeu’ da je više puta zahtijevao od Butrosa Ghalija odobrenje za zračne napade, ali da je generalni sekretar to odbijao“; da je „mnogo godina kasnije“ u intervjuu za Avaz 8.7.200., u povodu pete godišnjice tragedije, general Joulwan, komandant NATO snaga za Evropu, izjavio da je NATO u vezi srpskih napada na Srebrenicu bio „zabrinut zbog neodlučnosti UN-a da zatraži upotrebu naše vojne sile, mada se radilo o jasnim kršenjima zaštićene zone.“ Pored toga, Izetbegović je ukazao da je „danas poznato da su u vrijeme srebreničke krize avioni iz baza u Italiji bili poletjeli i da su vraćeni sa pola puta.“[34]

Ispitujući“, po odluci Generalne skupštine UN-a, „okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (…) načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, David Harland“, u razgovoru 16.7.1999. godine, Izetbegovića je pitao „zašto po mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR nije uspio primijeniti svoj mandat odvraćanja napada na zaštićene zone Srebrenice i Žepe, da li su vlasti bile iznenađene takvim neuspjehom“ i da li su UNPROFOR-ovi „planovi pretpostavljali ovakav neuspjeh“, Izetbegović je odgovorio: da se „UNPROFOR uvijek pravdao da nema mandat za upotrebu sile“; da su vlasti RBiH, „kada su Srebtrenica i Žepa proglašene zaštićenim zonama UN-a, vjerovali da će UNPROFOR koristiti svoje ovlašćenje da zatraži zračnu podršku NATO-a“; da je to UNPROFOR „mogao i morao učiniti jer je rezolucija Vijeća sigurnosti o zaštićenim zonama u BiH bila donesena pozivom na Poglavlje VII Povelje, što znači da će biti, ako to bude potrebno, provedena i uz upotrebu sile“; da su vlasti RBiH imale „sve razloge da vjeruju“ u zračni odgovor NATO-a „u slučaju robusnijeg napada srpskih snaga na Srebrenicu i Žepu“ pa je u vezi s tim pomenuo da i njegov sagovornik (Harland) zna da je „takva odluka bila donesena, pa povučena, pa opet donesena, pa ponovo i konačno povučena“ te da na pitanje zašto se to dogodilo, „mogu odgovoriti samo Akhashi i Janvier“ jer je „njima poznata ta igra koja se iza kulisa odvijala 8, 9,10. i 11. jula 1995.“; da je njega (Izetbegovića) „general Smith 9. jula kasno navečer nazvao“ da mu „saopći vijest da je zračna akcija NATO-a naređena i da će uslijediti sutra rano“; da misli da je „general Smith bio korektan vojnik i da ga je bilo stid neodlučnosti političkih lidera UN-a, koji su pristali da trpe nasilje pa i poniženja vojnika Ujedinjenih nacija od srpskih generala“; te da se „nažalost“ nisu ispunila ni Smithova ni njegova (Izetbegovićeva) očekivanja zračnih udara, jer su „više instance UN-a, ili nekih drugih sila, odlučile drugačije.“[35]

Također u razgovoru 16.7.1999. godine David Harland je pitao Izetbegovića zašto je „prema mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR pozvao na značajne zračne napade NATO-a 29. augusta 1995. godine, kada to nije ranije učinio“, odnosno da li bi „po mišljenju vlasti RBiH takvi zračni napadi bili vojno ili politički korisni da su upotrijebljeni u augustu 1993 (Igman), u februaru 1994. godine (Sarajevo), u aprilu 1994. godine (Goražde) ili u julu 1995. godine (Srebrenica i Žepa)?“.[36] Izetbegović je odgovorio da se „svi slažu, i mi u BiH i odgovorni ljudi u svijetu, da su napadi koncem augusta 1995. zakasnili barem tri godine“ a da je do njih „konačno došlo“ jer je „izgleda čaša prelila“ pa da „svijet, kakav god je, nije to mogao više mirno posmatrati“ što se može smatrati kao „jedan razlog“ , a da bi drugi „mogao biti procjena da je još uvijek moguć mir na osnovu kompromisa“ jer je „međunarodnoj zajednici odgovarao mir bez pobjednika i bez poraženih“, a da je „takav mir bio još moguć u jesen 1995.“, te da bi se „sljedeće godine možda mi odlučili da idemo do kraja“ što „svijetu nije odgovaralo, pa se odlučio na vojnu i političku akciju“.[37]

d) Stanje u Srebrenici u vrijeme trajanja napada i neposredno poslije

U „Sjećanjima“, Izetbegović je naveo da je iz „velikog broja telefonskih razgovora“ koje je „obavio između 7. i 11. jula“, stekao „utisak“ da su stanje u „napadnutom gradu, obilježavali panika i dezorganizacija“, da je „kasnije saznao da su se mnoge manje jedinice i pojedinci hrabro borili do smrti“, ali da smatra da „počev od 9. jula, jedinstvene komande više nije bilo.“[38] Ukazao je da je „u samoj Srebrenici stalno tinjao sukob između civilnih i vojnih vlasti“, da „u svakom slučaju, sloga nije bila na visini trenutka“, te da je takvo stanje „djelimično rezultat psihološke situacije u zatvorenom gradu u kojem se krajnje teško živjelo.“[39]

Vijest o padu“, Srebrenice, odnosno vijest o „zauzimanju grada“ što je značilo da je srpska vojska „postigla cilj“, Izetbegović je čuo, kada se nalazio u Zenici od „generala Delića“ sa kojim je bio u „neposrednoj i stalnoj vezi.“ Obaviješten je da je „iz Srebrenice autobusima evakuirano oko dvadeset hiljada žena i djece“, a da se „duga kolona muškaraca praćena vojskom probijala danima prema Tuzli i Kladnju“ i da su se „srebrenički borci koji su se probijali u pravcu Tuzle“ to činili „sa više elana nego vojnici koji su bili upućeni iz Tuzle prema Srebrenici“, o čemu je iznio „čisto ljudsko objašnjenje“ da je „snažnija motivacija boraca koji se probijaju ka spasu i sigurnosti od vojnika koji idu u susret opasnosti“. Ocijenio je da su „četnici“ pokazali „kukavičluk“ jer su „izbjegavali susret sa naoružanim i dobro motiviranim borcima koji su se probijali“, dajući „prednost susretu sa nenaoružanim civilima, a takvih je bilo mnogo.“[40]

Također u razgovoru 16.7.1999. godine David Harland je pitao „kada su vlasti Republike BiH počele vjerovati da je većina muškaraca i mladića koje su zarobili bosanski Srbi izmasakrirana“ i koji su „bili izvori tih informacija“,[41] našta je Izetbegović odgovorio da se o „pojedinačnim pogubljenjima“ saznalo „čim su stigle prve izbjeglice u Tuzlu i Kladanj“, ali da je „ono što se stvarno dogodilo prevazilazilo naše najcrnje slutnje“. O tome je zaključio: „Mislim da takvo što strašno niko nikada nije mogao pretpostaviti.“[42]

Iznoseći činjenice o događajima i stanju u Srebrenici, tokom napada i neposredno nakon pada tog grada, Izetbegović je ukazao da su „štabovi velikih sila, zahvaljujući satelitskim snimcima, znali da je u toku pokolj zarobljenika i civila“, dok se u rukovodnim strukturama branitelja BiH, o tome „samo nagađalo i s nevjericom primale vijesti, sve crnje od crnjih“, pa je u kontekstu takvog stanja opisao sjećanje da je snimljen telefonski razgovor „dvojice četnika“ od kojih je jedan rekao: „Jučer smo ih sredili.“, a drugi preupitao: „Koliko, je li trideset?“, našta je onaj prvi odgovorio: „Dodaj dvije nule.“ Izetbegović je istakao da je ono „što se stvarno dogodilo prevazišlo naše najcrnje slutnje“, a da je MKCK „došao do cifre od 7.079 ubijenih civila i vojnika samo u prva četiri dana masakra“, što nije bio „konačan broj.“[43]

e) Izetbegović, o krivici za tragediju Srebrenice (unutar sistema odbrane BiH)

O odgovornosti unutar sistema odbrane RBiH:

U vezi katastrofalnih posljedica pada Srebrenice, Izetbegović je u „Sjećanjima“ postavio pitanje: „Ko je kriv?“, uz komentar da „nema nevinih“ kada se dogodi „tragedija“ u obimu kao u Srebrenici; da je „svako od nas kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica“; da svako „mora vjerovati da je mogao učiniti više“, ističući: „Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnošću Armije u kritičnim trenucima, činilo mi se da ‘pipkavo’ obilazi oko četničkih položaja. Vojnici smatraju da su učinili sve što je u tim prilikama bilo u njihovoj moći.“ U kontekstu komentara na pitanje ko je kriv za tragediju u Srebrenici, pored naprijed citiranog, Izetbegović je pomenuo „stalni sukob između civilnih i vojnih vlasti“ i odsustvo nužne sloge koja je trebala, a nije bila na „visini trenutka“.[44]

Na neke elemente stanja u sistema odbrane RBiH od utjecaja na katastrofalne posljedice pada Srebrenice, Izetbegović je ukazao 11.7.1997., povodom druge godišnjice te tragedije, u „poruci ženama Srebrenice“, odgovarajući na pitanje koje je postavio da li se „nesreća ovih razmjera mogla spriječiti“, Izetbegović je naveo da se tragedija dogodila u „veoma teškim i strašnim danima za Bosnu“, da se ta tragedija dogodila nakon „neuspješnog pokušaja deblokade Sarajeva dvadeset dana prije četničke ofanzive na Srebrenicu“, da je tada bila „ogromna premoć neprijatelja koji je bio direktno pomognut iz Srbije,“ da je u takvim okolnostima postojala dugotrajna „izolacija“ Srebreničana opterećenih „unutarnjim problemima“ izazvanih dugotrajnom izolacijom „u opkoljenom gradu“, te da su tadašnje pomenute unutarnje i okolnosti negativnog ponašanja međunarodne zajednice bile „okrenuti protiv“ Srebrenice.[45]

Izetbegović, o krivici međunarodne zajednice za tragediju Srebrenice:

Sve Izetbegovićeve analize o kolebljivom i pasivnom ponašanju međunarodne zajednice prema agresiji na RBiH, ukazivale su na njenu direktnu odgovornost za genocid u Srebrenici. Na neke elemente odgovornosti svijeta, prema „Sjećanjima“, Izetbegović je ukazao 11.7.1997., povodom druge godišnjice te tragedije, u naprijed pomenutoj „poruci ženama Srebrenice“. Uz konstataciju da je neprijateljska ofanziva na Srebrenicu pomognuta iz Srbije, Izetbegović je istakao „ravnodušnost svijeta, kukavičko ponašanje vojnika tadašnjeg UNPROFOR-a“.

U tom kontekstu, Izetbegović je naveo da je „u znak protesta zbog kukavičkog ponašanja međunarodne zajednice u slučaju Srebrenice i Žepe, Tadeus Mazowiecki 27. jula 1995.“, dakle petnaestak dana nakon katastrofalnog genocida u Srebrenici, „podnio ostavku na svoju funkciju izaslanika UN-a za ljudska prava“. U obrazloženju ostavke, taj „čestiti čovjek[46] je naveo da „‘pojedinac ne može vjerodostojno govoriti o ljudskim pravima dok međunarodna zajednica i njeni lideri nemaju hrabrosti i odlučnosti da ta prava štite’.“[47]

Krivicu međunarodne zajednice što nije spriječen genocid u Srebrenici, Izetbegović je ilustrirao „pokajničkim“ sadržajem izvještaja generalnog sekretara UN-a Kofija Anana, od decembra 1999. godine, čime su „međunarodni faktori priznali odgovornost za nesreću“ u Srebrenici, ali da je slabost u tom pokajničkom izvještaju što nisu navedena “imena najodgovornijih zvaničnika“, iako se oni po tom izvještaju „stidljivo naslućuju, iako je krivica generala Janviera i Akashija van sumnje.“[48] 

Sa francuskim predsjednikom Žakom Širakom, Izetbegović je razgovarao „29. ili 30. augusta 1995., dakle nešto više od mjesec dana nakon srebreničke katastrofe“. Tom prilikom, Izetbegović je Širaku rekao da za „nesreću“ u Srebrenici „smatra odgovornim i francuskog generala Janviera“, čime je, Širak „bio iskreno začuđen i odbacio je tu mogućnost“, odgovarajući: „Ne, on je vrlo korektan oficir“. Izetbegović je pomenuo da „ima pouzdanu informaciju da je upravo Janvier zaustavo zračnu akciju, a uz to se u vrijeme krize sastao sa Mladićem“. Širak je ostao pri svome da ne vjeruje u ono što mu Izetbegović govori, ali je rekao da će „stvar ispitati“, pa je „mjesec dana kasnije Janvier povučen.“[49]

Još jedna Izetbegovićeva ocjena o krivici svijeta za genocid u Srebrenici i cijeloj BiH:

U „Sjećanjima“ Izetbegović je naveo da je 14.1.1997., „Reuters proširio vijest da je odlučeno da Brčko pripadne Republici Srpskoj uz neke garancije Federaciji“, zbog čega je „nastala opća uzbuna“. Izetbegović je odmah, odlučno i bezkompromisno reagirao, pored ostalog ukazujući da težina nepravde u arbitraži za Brčko kako je objavio Reuters, podsjeća na mnoge druge velike nepravde, a posebno onu koju je međunarodna zajednica učinila „embargom na oružje“ i napadnutoj Bosni „svezala ruke, što je omogućilo pokolj nad bošnjačkim narodom širom zemlje, počev od onog u Zvorniku 1992. pa do onog u Srebrenici 1995.“[50]

f) Izetbegović – o planu, cilju i izvođenju napada na Srebrenicu, jula 1995. godine

U „Sjećanjima“ Izetbegović je naveo da je „iz svih informacija do kojih se kasnije došlo vidjelo jasno“ da je napad na Srebrenicu jula 1995. godine, izvršen po „ranije donesenom srpskom planu likvidacije sve tri podrinjske enklave – dakle, pored Srebrenice, i Žepe i Goražda“ i da je „genocid“ nad Bošnjacima Podrinja „planiran“. Napad je „počeo 6. jula, ali“ da je „prvih dana sličilo na sve one ranije upade sa ograničenim djelovanjem“, da se „tek 8. ili 9. jula moglo zaključiti da se radi o masovnom napadu na grad“, da su 7. jula „Srbi napali jedan posmatrački položaj holandskog kontigenta u Srebrenici i uzeli 55 holandskih vojnika za taoce“, da je motivirana spašavanjem taoca, „međunarodna zajednica odbila izvršiti zračne napade i praktički žrtvovala Srebrenicu“, da su prema svjedočenju „francuskog policijskog komesara Jean Rene Rueza, pred Misijom francuskog parlamenta za ispitivanje ‘slučaja Srebrenica’ (…) masakri nad civilima u Srebrenici izvršeni 14., 15. i 16. jula“, da su „sve grobnice bile 17. jula zatvorene“, a da su „upadi četničkih snaga u zaštićenu zonu Srebreniuce bili svakodnevna stvar, što je navelo UNPROFOR da napusti pet punktova i povuče se u dubinu zaštićene zone.“[51]

Izetbegović je ukazao da su „srpsku odluku da napadnu Srebrenicu i Žepu, prema općim procjenama, ubrzale vijesti o raspoređivanju Snaga za brze reakcije, koje su trebale pojačati UNPROFOR i vratiti mu poljuljani kredibilitet nakon uzimanja talaca i ponižavajućeg vezivanja vojnika UNPROFOR-a za stubove“, pa da su iz tih razloga „Srbi odlučili da ovu akciju“ pojačavanja UNPROFOR-a „preduhitre“, imajući pri tome u vidu da se tada, na Igmanu „našla združena saveznička artiljerija, slavne haubice 155 mm, lahke britanske samohotke i teški francuski minobacači.“[52]

U vezi sa ponšanjem UNPROFOR-a, Izetbegović je pomenuo da je „hendikep“ branitelja Bosne i Hercegovine, odnosno branitelja Srebrenice, bio „nedostatak pouzdanih informacija o snazi i namjerama neprijatelja“, a da je „UNPROFOR sigurno imao podatke o koncentraciji Mladićeve vojske, ali su o namjerama mogli samo nagađati“, te da se po ponašanju UNPROFOR-a „moglo zaključiti da su bili zatečeni“ što se „vidi i po neodlučnosti naređenja za zračnu akciju“ jer je avijacija NATO „dobivala dva različita naređenja u roku od jednog sahata” što su okolnosti koje su „četnici u cijelosti iskoristili.“[53] U tom kontekstu Izetbegović je pomenuo izjavu generala Joulwana, datu jula 2000. godine u intervjuu za Avaz: „Da smo bili odlučniji, srebrenička tragedija mogla se izbjeći.“[54]

Izetbegovićeve mjere za spas Srebrenice

Za spas Srebrenice, Izetbegović, 8.7.1995., zatražio je zračnu akciju NATO-a:

Vidjevši da je uslijedio neuobičajen napad jer je bio radikalno masovniji od svih ranijih, 8.7.1995., Izetbegović je „zatražio akciju zračnih snaga NATO-a“, vjerujući da „međunarodna zajednica neće dozvoliti da snage UNPROFOR-a i zaštićena zona budu pregažene“, te da se „sa druge strane, više očekivalo i od same odbrane Srebrenice, jer je raspolagala sa značajnim protivoklopnim naoružanjem, između ostalog sa skoro 300 projektila RPG i desetak ‘crvenih strijela’, što je bilo sasvim dovoljno da se zaustavi tenkovski napad“, ali da, „koliko je znao“ Izetbegović, ta sredstva „u općoj panici (…) nisu upotrijebljena ili nisu adekvatno upotrijebljena.“[55]

Za spas Srebrenice, Izetbegović, 9.7.1995., pismom se obratio predsjedniku Clintonu:

Tokom napada na Srebrenicu, američkom predsjedniku Clintonu, Izetbegović se obratio pismom, 9. jula 1995. godine. Podsjetio ga je da je Srebrenica, Rezolucijom Vijeća sigurnosti 824, proglašena zaštićenom zonom UN-a, da je na „osnovu sporazuma sa UNPROFOR“ Srebrenica demilitarizirana, ali da je uprkos tim činjenicama taj grad „izložen granatiranju“ a da je „jučer srpski agresor otpočeo i masovan mehanizovano-pješadijski napad“, da malobrojne trupe UNPROFOR-a u „ovoj enklavi, nisu ni voljne ni sposobne da grad zaštite od napada“ i da se „u smrtnoj opasnosti našlo preko 60 hiljada civila, uglavnom žena, djece i starih osoba.“ Prema nevedenim činjenicama, Izetbegović je Clintona „zamolio“ da upotrijebi utjecaj koga ima „da mađunarodna zajednica ispuni svoje obaveze prema ovoj zaštićenoj zoni UN-a i da spriječi nove akte terorizma i genocida protiv civilnog stanovništva Srebrenice“. Na kraju pisma je istakao: „Molim Vas za hitan postupak.“[56]

Izetbegovićev razgovor telefonom sa Demirelom i Rafsandžanijem:

Za spas Srebrenice, Izetbegović je, 9.7.1995., telefonom razgovarao sa turskim predsjednikom Demirelom i iranskim predsjednikom Rafsandžanijem.

O tragediji u Srebrenici, Izetbegovićevo saopćenje za javnost, 12.7.1995. godine:

Zbog katastrofalnih posljedica napada na Srebrenicu, posebno zato što UN i NATO nisu učili ništa od onoga što su bili obavezni prema „zaštićenoj zoni Srebrenice“, 12.7.1995. godine, Izetbegović je objavio saopćenje za javnost zahtijevajući: da „UN i NATO upotrebom sile uspostave sigurnosnu zonu Srebrenice u granicama prije napada tj. sa stanjem u maju 1993.“; da ako UN i NATO to „ne mogu ili neće, neka to javno kažu“; da NATO „svim sredstvima, uključujući bacanjem iz zraka, u zajednici sa UNHCR-om, osiguraju šatore, hranu i lijekove u pravcu zaštićene zone za stanovništvo koje se povlači, uključujući evakuaciju bolesnih i ranjenih civila“ – ponavljajući u vezi tog zahtjeva da ako UN i NATO to „ne mogu ili neće, neka to javno kažu“ jer „najmanje što duguju“ Bosni i Hercegovini, „ravnopravnoj članici UN-a i ovom narodu jest jasan i nedvosmislen odgovor na gornje zahtjeve“, ističući da „sadašnja konfuzija u izjavama“ zvaničnika međunarodne zajednice „samo otežava ionako tešku situaciju“; da će „konačno, njihov negativan odgovor značiti njihov javni pristanak na legalizaciju sile u međunarodnim odnosima i prihvatanje genocida kao svršenog čina, kao i prihvatanje ratnih zločinaca kao ravnopravnih partnera“, ukazujući čitavoj svjetskoj javnosti da je upravo „to razlog što“ UN i NATO „izbjegavaju jasan odgovor“ koji je Bosni i Hercegovini i njenom „narodu potreban“.[57]

Odgovor Žaka Širaka na Izetbegovićevo saopćenje od 12.7.1995.:

Na naprijed predstavljeno Izetbegovićevo saopćenje za javnost od 12.7.1995., „jedini je reagirao“ francuski predsjednik Žak Širak. Podržavajući Izetbegovićeve zahtjeve, on je insistirao da UN i NATO „razmotre mogućnost da se vojnim sredstvima Srebrenica vrati pod kontrolu snaga UN-a.“ Šutnja svih osim Širaka, Izetbegoviću je bila jasan znak da ni po francuskom zahtjevu „neće biti nikakve akcije[58] UN-a i NATO-a.

U takvim okolnostima, Izetbegović je Širaku „uputio pismo zahvalnosti“ u kome je naveo da je njegova „izjava primljena ovdje sa odobravanjem i nadom da će međunarodna zajednica konačno početi izvršavati svoje obaveze koje je prema Bosni preuzela“, da je sve što Bosna i Hercegovina „traži je da se doslijedno i bez kolebanja provedu rezolucije Vijeća sigurnosti o kojima je postignut međunarodni konsenzus“, te da „Francuska kao velika sila i stalna članica Vijeća sigurnosti, ima u tom pogledu posebna prava i obaveze“.

U tom obraćanju francuskom Predsjedniku, Izetbegović je zaključio: „Zaista je, gospodine Predsjedniče, krajnje vrijeme da Srbija i Srbi prestanu diktirati politiku Evrope. Molim Vas da ustrajete u Vašim naporima da se nasilje na Balkanu zaustavi.“[59]

Poruka Izetbegoviću od Žaka Širaka i Izetbegovićev odgovor pismom 7.8.1995.:

Dok se početkom augusta 1995. godine, nalazio u Zenici, Izetbegoviću je javljeno da će ga posjetiti „francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette[60]. On je ubrzo zatim došao te Izetbegoviću uručio „ličnu poruku“ francuskog predsjednika Širaka – njegov „prijedlog da se izlaz iz sukoba potraži u direktnom kontaktu sa Beogradom“ i njegov poziv da Izetbegović dođe u „zvaničnu posjetu Francuskoj“.

Na tu poruku, Izetbegović je Širaku odgovorio pismom, 7.8.1995. godine, u kome je naveo: da je „naš narod pozdravio sa simpatijama i zahvalnošću“, Širakova „lična nastojanja za spas Srebrenice, a potom i Žepe“, ali da je „nažalost, ravnodušnost međunarodne zajednice omogućila i ovoga puta još jedan masovan genocid nad nedužnim ljudima“; da uprkos takvom ponašanju međunarodne zajednice „mi nastojimo da prepoznamo svaki signal koji vodi obustavljanju sukoba“; da je „siguran“ da će gospodin De Charette „biti vjeran tumač naše spremnosti da otvorimo vrata miru, ma sa koje strane on bio najavljen“, jer „u tom smislu, mi nemamo predrasuda ni prema prijedlozima iz Beograda“, ali da „nažalost mora naglasiti da Milošević, uz pisma i pozive za obustavljanje rata, istovremeno u Bosnu šalje svoju vojsku i ratnu tehniku“, navodeći primjer kako je „samo u posljednoj ofanzivi na Bihać učestvovalo 6.000 vojnika iz Srbije i Crne Gore“; da je „u stalnom kontaktu sa g. Carlom Biltdom, čiju misiju iskreno podržavamo“; da „vjerujemo da bi uzajamno priznavanje Bosne i Srbije“, odnosno da bi „međunarodno priznavanje svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije, cijelu krizu usmjerilo u pravcu pravednog i trajnog rješenja“; te da „takvom raspletu Francuska, kao velika sila, može mnogo doprinijeti, neposrednim djelovanjem, ali i utjecajem na svoje partnere u Evropskoj uniji i Vijeću sigurnosti UN-a“.[61]

Komentarišući svoje naprijed citirano pismo Širaku, Izetbegović je ukazao da će „Francuska uskoro odigrati značajnu ulogu u donošenju odluke o zračnoj akciji NATO-a (20. augusta), koja će značiti početak kraja rata u Bosni i Hercegovini.“[62]

Razgovor Izetbegovića sa Širakom, krajem augusta 1995.:

Sa francuskim predsjednikom Širakom, Izetbegović je razgovarao „29. ili 30. augusta 1995., dakle nešto više od mjesec dana nakon srebreničke katastrofe“. Tom prilikom, Izetbegoivić je Širaku rekao da za „nesreću“ u Srebrenici „smatra odgovornim i francuskog generala Janviera“. Predsjednik Širak je „bio iskreno začuđen i odbacio je tu mogućnost“, odgovarajući: „Ne, on je vrlo korektan oficir“. Izetbegović je pomenuo da „ima pouzdanu informaciju da je upravo Janvier zaustavo zračnu akciju, a uz to se u vrijeme krize sastao sa Mladićem“. Širak je ostao pri svome da ne vjeruje u ono što mu Izetbegović govori, ali da će „stvar ispitati“, pa je „mjesec dana kasnije Janvier povučen.“[63]

Tragedija Žepe, – Izetbegovićevi zahtjevi gen. Smithu, min. Šaćirbegoviću i J. Majoru:

Posljedica genocida u Srebrenici pojačana je direktna prijetnja narodu i braniteljima Žepe, posebno zato što je „ohrabren pasivnošću svijeta u slučaju Srebrenice, Mladić krenuo na Žepu“ a u „planu mu je bilo i Goražde, ali je zaustavljen“.[64] O tome, Izetbegović je, 17.7.1995. godine, razgovarao sa „komandantom UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, generalom Rupertom Smithom, ispitujući mogućnost evakuacije civila iz Žepe uz pomoć UNPROFOR-a“. U tom razgovoru, Izetbegović je „ponudio direktne pregovore na vojnom nivou sa neprijateljskom stranom o ovom pitanju“.[65]

Istovremeno, Izetbegović je dao „instrukcije ministru vanjskih poslova Muhamedu Šaćirbegoviću da pitanje sigurne evakuacije pokrene pred Vijećem sigurnosti UN-a i drugim međunarodnim institucijama“, insistirajući da pri tome, ministar Šaćirbegović, „posebno istakne odgovornost međunarodne zajednice za sudbinu stanovništva zone koju je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićernom.“[66]

Tri dana nakon razgovora sa generalom Smithom i ministrom Šaćirbegovićem, 20.7.1995. godine, Izetbegović se pismom obratio britanskom premijeru Johnu Majoru, zahtijevajući od njega da isto pismo „predoči ministrima vanjskih poslova zemalja Kontakt-grupe na sastanku koji se upravo održavao u Londonu“. U tom pismu je upozorio da dok traje taj sastanak, da se nastavlja „drama naroda takozvane zaštićene zone Žepa“; da se „pet hiljada žena i djece i iscrpljenih ljudi suočava sa smrtnom opasnošću“; i da „nakon Srebrenioce i ubistava nekoliko hiljada ljudi u ovoj demilitariziranoj enklavi, niko nema pravo da, ostajući pasivan, omogući srpskim teroristima novi masovni zločin“. Izetbegović je pozvao britanskog premijera da se „upotrijebe sva raspoloživa sredstva i spriječi pokolj nad nevinim narodom Žepe“. Premijera Majora je zamolio da učesnike, prije početka pomenutog sastanka Kontrakt grupe, „upozna“ sa njegovom „porukom“.[67]

Tragedija Žepe – Izetbegovićevo pismo Vijeću sigurnosti UN-a:

Pet dana nakon naprijed pomenutih razgovora sa generalom Smithom i ministrom Šaćirbegovićem od 17.7.1995., „pošto su se napadi nastavljali“ Izetbegović je 22.7.1995. „uputio pismo Vijeću sigurnosti UN-a“ u kome je naveo da je „zaštićena zona Žepa i dalje predmet brutalnog napada“; da je „zbog neprekidnog granatiranja stanovništvo napustilo grad i nalazi se u zbjegu u okolnim šumama“, pa da „zahtijeva da Vijeće sigurnosti naredi sigurnu evakuaciju žena, djece, bolesnih i ranjenih osoba iz Žepe“, te da od Vijeća sigurnosti „traži da se evakuacija izvrši pod punom zaštitom trupa UN-a i da se generalu Smithu odobri upotreba svih sredstava, uključujući i upotrebu sile ako konvoj sa civilima bude napadnut“; i da je nakon „onoga što se dogodilo sa zaštićenom zonom Srebrenica, i nakon što ste (Vijeće sigurnoisti UN-a, op .a.) odbili da branite Žepu, koju ste svojom rezolucijom proglasili zaštićenom zonom UN-a, spašavanje žena i djece minumum koji ste dužni osigurati“.[68]

Na kraju tog pisma, Izetbegović je istakao: „‘Učinite to bez odlaganja i bez ikakvih dvosmislenosti i rezervi. Tražim da ovo moje pismo bude pročitano na početku današnje sjednice i da bude uručeno svim članovima Vijeća sigurnosti’.“[69]

Odnos francuskog predsjednika Žaka Širaka prema tragediji Srebrenice:

 Izetbegović je u „Sjećanjima“ naveo izuzetno važnu činjenicu da je, „kada se dogodila Srebrenica“, Širak „predložio vojnu akciju da bi se ponovo uspostavila pregažena zaštićena zona UN-a“, ali da su „Amerikanci i Britanci smatrali da plan nije realan“ i da „do akcije nije došlo.“[70]

Izetbegovićeva ocjena o „nesreći“ Srebrenice i Žepe:

Nekoliko dana poslije Dejtonskog sporazuma, u intervjuu (28.12.95.), za španski „El Mundo“, Izetbegović je rekao da je u toku rata imao „mnogo ‘najtežih’ dana“. Pominjući neke od njih, prvo je naveo „tragediju Srebrenice“.[71]

Pominjući činjenicu da je „Žepa pala 25. jula 1995.“, na osnovu širih razmatranja o agresorskim napadima i njihovim genocidnim posljedicama na području Srebrenice i Žepe, Izetbegović je u „Sjećanjima“ ocijenio da su „općenito, i vojska i civili Žepe iskazali u ovoj nevolji više discipline nego u Srebrenici“; da u pogledu takve ocjene, „velika zasluga pripada dvojici hrabrih ljudi komandantu Žepe pukovniku Avdi Paliću i načelniku grada Mehmedu Hajriću“; da se „od onih tragičnih dana, za sudbinu ove dvojice istinskih junaka ništa ne zna“ osim da su „u pokušaju da nađu spas za civilno stanovništvo Žepe otišli na pregovore sa Mladićem i nisu se više vratili.“[72]

Izetbegović je ocijenio da je „nesreća Srebrenice i Žepe imala snažan utjecaj na dalje događaje“; da su se „apeli i prigovori“ od strane zvaničnika RBiH, posebno njegovi (Izetbegovićevi), „naizgled nezuspješni, gomilali i dostigli kritičnu granicu“ što su bili uticaji prema kojima je 30. augusta 1995. „nepuna dva mjeseca nakon Srebrenice, uslijedila zračna intervencija NATO-a na srpske položaje širom Bosne“ i da je neposredni povod za NATO napade „bila granata ispaljena 28. augusta na sarajevsku tržnicu Markale.“ U vezi s tim, Izetbegović je izrazio mišljenje „da je pravi razlog“ za NATO-vu zračnu intervcenciju „bila Srebrenica“, te da je „Srebrenica neposredno uticala i na hašku optužbu protiv Karadžića i Mladića.“ Ocijenio je također, da „za sve nas tragedija Srebrenice ostaje najveća nesreća koja se mogla dogoditi u našim životima. Prevelika nesreća za premalu Bosnu“.[73]

Izetbegović o rastu interesiranja o genocidu u Srebrenici i Žepi:

Istakao je da „kako vrijeme prolazi, interesiranje svijeta za srebreničku tragediju ne opada nego raste“. Taj rast interesiranja za događaje u Srebrenici, Žepi i šire u cijeloj Bosni i Hercegovini, Izetbegović je ilustrirao činjenicom da je radi razgovora o tim događajima, 16. jula 1999. godine, dakle, četiri godine nakon genocida u Srebrenici i Žepi, primio „načelnika za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, Davida Harlanda“.[74] Taj razgovor sa Izetbegovićem Harland je obavio po osnovu odluke Generalne skupštine UN-a da se „ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995.“, a da je postupajući po toj odluci „Generalni sekretar UN-a uputio misiji UN-a za BiH verbalnu notu“ kojom je Davida Harlanda „ovlastio da pomogne u pripremi izvještaja, u skladu sa paragrafom 18 Rezolucije“. Da bi ispunio ovlasti dobivene od Generalnog sekretara UN-a, Horland je Izetbegovića zamolio da mu „odgovori na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice“ koje su mu „možda poznate“.[75][76]

Na Horlandovo pitanje da li su vlasti Republike Bosne i Hercegovine smatrale da bi u Goražde mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi u aprilu 1994. godine i da li su te vlasti smatrale da je „NATO-ov ultimatum od 22. aprila 1994. godine odigrao jedan dio u odluci Srba da ne nastave sa ofanzivom protiv Goražda“, Izetbegović je odgovorio da je „postojala realna opsanost“ ulaska agresorske vojske u Goražde, ali da se na strani branitelja vjerovalo „da će se Goražde održati i ono se, krajnjim naporom, održalo“, da je je ultimatum od 22. aprila odigrao jedan dio u odluci Srba da ne nastave sa ofanzivom protiv Goražda, ali je „ključna bila odbrana Goražda“, da je agresorska „ofanziva trajala gotovo mjesec dana prije ultimatuma“ pa je zaključio: „Da jedinice Armije RBiH nisu bile sposobne braniti Goražde taj mjesec dana, ultimatum bi vjerovatno zakasnio.“[77]

h) Utjecaj pada Srebrenice i Žepe, na mirovni sporazum u Dejtonu

Ispitujući“, po odluci Generalne skupštine UN-a, „okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (…) načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, David Harland“, u razgovoru 16.7.1999. godine, Izetbegovića je pitao da li je „osvajanje Srebrenice i Žepe učinilo konačni mirovni sporazum lakšim“.[78] Na ta pitanja, Izetbegović je odgovorio da „ne misli da je tako, osim u jednom drugom smislu: naš strah da se ne dogodi još jedna Srebrenica, pa još jedna, pa još jedna, itd.“ a da ga, povrh toga „ponašanje svijeta nije ohrabrivalo“ već „naprotiv“.

Na Harlandovo pitanje da li je „Dejtonski mirovni sporazum imao više prednosti za Bošnjake nego ranija predložena rješenja prema kojima bi Srebrenica i Žepa ostali u područjima kojima bi upravljale bošnjačke vlasti (npr. Vence-Owenov plan, plan Kontakt-grupe, plan HMS Invincible, i sl.)“, Izetbegović je odgovorio da „misli da je za nas Vence-Owenov plan bio povoljniji od Dejtonskog, upravo zbog većinskih bošnjačkih područja u Podrinju“, ali da su „Vence-Owenov plan Srbi odbacili i rat se nastavio“, da je „međutim Dejtonski sporazum imao jednu drugu, veoma važnu prednost pred Vence Owenovim“ jer su „sastavni dio tog plana bile međunarodne vojne snage za njegovo provođenje“, a da bi Vence Owenov plan po njegovom mišljenu, „čak i da su ga Srbi formalno prihvatili (…) ostao mrtvo slovo na papiru u svim onim dijelovima koji Srbima ne bi odgovarao.“[79]

U tom kontekstu, zanimljivo je Harlandovo pitanje, da li su „vlasti RBiH bile svjesne bilo kakve uključenosti, direktne ili indirektne, Savezne Republike Jugoslavije u napade na na Srebrenicu i Žepu“,[80] na šta je Izetbegović dao kratak komentar da je „na to pitanje“ Harlandu „već odgovorio (…) dakle, u nekoj mjeri da.“[81]

Uloga beogradskog režima u planiranju i realizaciji genocida u Srebrenici i Žepi

Dominantan utjecaj raznih faktora iz Beograda na ratna zbivanja u BiH, pored ostalih, ilustriraju i slijedeće činjenice genocidne operacije za okupaciju Srebrenice i Žepe:

 – Pred ofanzivu na okružene teritorije Srebrenice i Žepe, krajem juna i početkom jula 1995. godine, u Karadžićeve i Mladićeve štabove na teritoriji BiH iz Beograda su dolazili lideri raznih srbijanskih političkih partija. Podrška Karadžiću i Mladiću među njima je bila važna za dokazivanje, partijskog velikosrpskog patriotizma. U tom pogledu teško su se mogle izdvojiti razlike između vladajuće i opozicionih partija. Naprimjer, 04.07.1995. godine Srpski radio je javljao da su najviši funkcioneri – Karadžić, Krajišnik, Ostojić i Buha na Palama primili delegaciju Demokratske stranke Srbije, u kojoj su bili potpredsjednik te stranke Miodrag Perišić i profesor dr. Miroljub Labus. Raspravljali su o planovima za integraciju “RS i RSK”. Lideri iz Beograda su istakli da predstavljaju nacionalnu stranku koja djeluje radi jačanja “svesrpskog jedinstva”. Ekstremista Velibor Ostojić je pohvalio političko djelovanje lidera Demokratske stranke.[82] Tri dana nakon ove posjete, odnosno drugog dana julske ofanzive na Srebrenicu, 07.07.1995. godine, Srpski radio i TV su javljali da je predsjednik Demokratske stranke Srbije Zoran Đinđić rekao da “međunarodno priznata BiH predstavlja veštačku tvorevinu koja za godinu – dve više neće postojati”.[83]

– Ofanziva prema Srebrenici i Žepi je izvedena u uslovima snažnih ideoloških i političkih utjecaja iz Beograda s ciljem ujedinjenja srpskih zemalja. Brojne posjete iz Beograda, pred ofanzivu na Srebrenicu i Žepu, su odredile sadržaj djelovanja Vlade paradržave RS i liderskih struktura SDS. Srpski radio je 02.07.1995. godine javio da je tog dana “održana sjednica Vlade RS na kojoj je, između ostalog, razmotrena informacija o pripremama neophodnih zakona o ujedinjenju RS i RSK”.[84] Ta politička aktivnost usmjeravana je i koordinirana sa najvišeg političkog nivoa u Beogradu.

– Kad je ofanziva na Srebrenicu intenzivirana, predsjednik Izvršnog odbora SDS “svih srpskih zemalja” Velibor Ostojić je obznanio da će se “Skupština SDS srpskih zemalja”, zakazana za Petrovdan odložiti za 21. juli, jer je stanje na ratištu takvo da članovi SDS-a ne mogu prisustvovati sjednici na kojoj će se razmatrati tekst konvencije “ujedinjenja SDS-a svih srpskih zemalja, a narodu predočiti koncept ujedinjene nacionalne srpske države”.[85]

 – Srpski mediji su javljali da je početkom jula 1995. godine, upravo u završnoj fazi priprema za ofanzivu na Srebrenicu, lidere RS na Palama posjetio i patrijarh Pavle. Razgovarali su o tada aktuelnoj vojnoj situaciji, što znači i o predstojećoj ofanzivi prema Srebrenici i Žepi. Ova posjeta je izazvala pažnju najuticajnijih medija u svijetu. Srpski mediji su ih demantirali u pogledu informacija da je patrijarh Pavle sa Karadžićem razgovarao o vojnoj situaciji i o vojnim planovima. Ubrzo se pokazalo da su, u vezi s tim, strani mediji bili u pravu, jer je Patrijarhova posjeta imala značaj moralnih, motivacionih priprema za predstojeću zločinačku ofanzivu prema Srebrenici i Žepi.[86]

– Iz tog vremena, naročito su važne aktivnosti iz Generalštaba Vojske Jugoslavije s ciljem da se jedinice pod neposrednom komandom Ratka Mladića osposobe za odbranu od zračnih udara NATO-a. Komandant Ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane Vojske Jugoslavije general-potpukovnik Ljubiša Veličković, 07.07.1995. godine, dakle, drugi dan julske ofanzive na Srebrenicu, ohrabrio je učesnike te ofanzive u pogledu mogućnosti za borbu protiv zračnih udara NATO-a. Radio i TV Srbije i RS su prenosili slijedeću izjavu generala Veličkovića: ”Avijacija NATO ranjiva je kao i sve druge avijacije, a vojnici Republike Srpske imaju sredstva, srce i ponos, i ne žele da budu poniženi, a to je odlučujuće u svakom ratu”.[87] Prema tome, teroristička formacija pod nazivom “Škorpioni” samo je jedan mali dio u širokoj lepezi raznovrsnih snaga i mjera, poduzimanih iz Beograda radi priprema i izvođenja ofanzive na okružene teritorije Srebrenice i Žepe.

 – Kao problem strategijskog maskiranja je bilo pitanje mobilizacije na teritoriji Srbije i Crne Gore radi angažiranja ljudi, jedinica i materijalnih resursa na ratištu u BiH. Potrebe u tom pogledu su rasle srazmjerno jačanju borbene inicijative Armije RBiH. U tom pogledu su se javljale brojne prepreke, jer je stalna mobilizacija po Srbiji i Crnoj Gori demaskirala agresiju, a vojni rezervisti su izbjegavali mobilizaciju radi odlaska na ratište u BiH. U kulminaciji takvih problema, skraćivanje frontova bi omogućilo da se, uz manje mobilizacijske napore, u Srbiji i Crnoj Gori ispune sve veće potrebe za ljudstvom i ratnim materijalnim sredstvima. Pored širih političkih, to su bili glavni vojni razlozi da autoriteti iz Beograda, od Karadžića i Mladića zahtijevaju radikalno eliminiranje „enklava“ Srebrenice i Žepe, da bi se vojni potencijali s tog prostora preusmjerili na druge dijelove ratišta.

– Dok su dnevno komunicirali sa nadređenima u Beogradu, od početka jula 1995. godine, Karadžić i Mladić su svakodnevno boravili u Zvorniku, gdje su pripremali tamošnje vojne i političke strukture za predstojeću ofanzivu. Tada su srpski mediji, radi maskiranja težišta borbenih djelovanja prema Srebrenici i Žepi izvještavali da Karadžić i Mladić borave na drugim dijelovima ratišta.

– Ideološki, politički i vojni razlozi su uslovili da se lično Karadžić, boraveći u Zvorniku, maksimalno angažirao u pripremama ofanzive prema Srebrenici i Žepi. Vojni plan za eliminiranje „enklava“ Srebrenice i Žepe je podržan opsežnim političkim mjerama. Srpski radio i TV su javljali da je u Zvorniku, 05.07.1995. godine, dan uoči početka julske ofanzive na Srebrenicu, održana sjednica zvorničkog odbora “SDS srpskih zemalja”, na kojoj su prisustvovali Karadžić, Ostojić i Krajišnik. Raspravljali su o vojnim i političkim pitanjima. Karadžić je govorio o disciplini unutar srpskih političkih faktora, “da se ne može ništa raditi od svoje volje”, te da se mora iskazati “lojalnost i odanost narodu”.[88] Taj sastanak je bio završnica ideoloških, političkih i vojnih priprema za zločinački, genocidni pohod na Srebrenicu i Žepu.

– U cilju motiviranja Miloševićeve i Karadžićeve vojske za izvršenje zločina u Srebrenici koristile su se institucije i događaji u oblasti kulture i sporta. U takvim događajima, isto kao u političkim i vojnim, Bosna i Hercegovina se također smatrala kao dio ukupnog prostora na kome se ostvarivalo “svesrpsko jedinstvo”. Radio i TV Srbije i RS, u najvećem intenzitetu priprema za ofanzivu na Srebrenicu i Žepu, 04.07.1995. godine, prenosili su čestitke Karadžića i Mladića Košarkaškom savezu Jugoslavije, jer je košarkaška reprezentacija na prvenstvu Evrope u Atini osvojila Zlatnu medalju. U Karadžićevoj čestitci se, između ostalog, ističe da za srpski narod nema “granica” koje ga mogu “rastaviti”. Mladić je u svojoj čestitci naglasio: ”….izražavam čvrsto uverenje da ćemo uspeti … da srpski narod živi u miru, slobodi i jedinstvenoj srpskoj državi …”[89]

 – Već 3. jula 1995. godine, putem Srpskog radija i TV, general Ratko Mladić, indirektno je nagovijestio ofanzivu prema “enklavama u Istočnoj Bosni”. Pravdajući se srpskoj javnosti za gubitke na frontovima širom BiH, Mladić je rekao da Armiju RBiH “međunarodni sponzori snabdijevaju novim količinama oružja i municije”, a zatim je zaključio da više nema mjesta njegovoj taktici “ograničenog” djelovanja. Tako, Mladić je nagovijestio da predstojeća ofanziva prema Srebrenici i Žepi neće imati karakter “ograničenog”,[90] već naprotiv, da će imati karakter radikalnog djelovanja, što se i obistinilo. Slično je govorio i Karadžić. On je poslije sjednice općinskog SDS-a, održane u Zvorniku, 05.07.1995. godine, tokom ofanzive na Srebrenicu o kojoj su tada srpski mediji ćutali, govorio da će Srbi preći iz “pasivne u aktivnu odbranu, pa i kontraofanzivu”.[91]

Krajišnik je ukazivao na obaveze prema srpskim žrtvama, da se “bivša BiH mora podeliti po šavovima po kojima je prethodno popucala … To je već urađeno, i na tome se mora istrajati.[92]

[1]              Muslimović Fikret, lične pribilješke iz odnosnih pregovora.

[2]              SPORAZUM O DEMILITARIZACIJI SREBRENICE, Sarajevski aerodrom, 18.04.1993. godine.

[3]              SPORAZUM O DEMILITARIZACIJI SREBRENICE, Sarajevski aerodrom, 18.04.1993. godine.

U vrijeme rješavanja ovih problema, u Armiji R BiH još uvijek nije bilo činova. Tada se podrazumijevalo da bi Sefer trebao biti general, pa je uz njegovo ime i prezime, na kraju teksta Sporazuma, gdje su bila imena potpisnika, napisano da je i on general.

[4]              SPORAZUM O DEMILITARIZACIJI SREBRENICE I ŽEPE od 08.05.1993. godine, Štab Vrhovne komande OS R BiH, broj 02/1594-332, od 26.02.1994. godine, potpisnici Sefer Halilović, general Ratko Mladić i general Filip Morion.

[5]              Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 209.

[6]              Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 209.

[7]              Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 209.

[8]              Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.-217.

[9]              Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.-217.

[10]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 218.

[11]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 218.

[12]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 217.

[13]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 217.  

[14]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 218.

[15]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 218.

[16]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU  Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 326.

[17]            VK – Vrhovna komanda; GŠ – Generalštab Armije RBiH; 2. k – Drugi korpus Armije RBiH

[18]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 207.  

[19]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[20]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[21]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[22]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 209.

[23]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 219.

[24]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 219.

[25]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 220.

[26]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 220.

[27]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[28]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.

[29]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 219.

[30]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[31]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[32]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 208.

[33]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 210.-211.

[34]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 210.-211.

[35]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 219.

[36]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 220.-221.

[37]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 221.

[38]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 212.

[39]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.

[40]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 212.

[41]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 220.

[42]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 220.

[43]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.

[44]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.

[45]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.

[46]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.

[47]            Mazowiecki Tadeus, po citatu,  Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 213.

[48]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 213.-214.

[49]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.

[50]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU  Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 330.-331.

[51]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 209.-210.

[52]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 210.

[53]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 212.

[54]            Joulwan, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020., str. 210.

[55]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 210.

[56]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 210.

[57]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 211.

[58]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 212.

[59]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 211.-212.         

[60]            Herve de Charette (1938.), francuski političar, ministar vanjskih poslova Francuske od 1995.-1997. g.

[61]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 236.

[62]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 236.

[63]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.

[64]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.

[65]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.

[66]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.

[67]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 214.-215.

[68]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 215.

[69]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 215.

[70]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU  Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 345.-346.

[71]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU  Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 292.

[72]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 215.

[73]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 215.-216.

[74]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.

[75]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.-217.

[76]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 216.-217.

[77]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 218.

[78]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 220.

[79]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 220.

[80]            Harland David, po citatu, Izetbegović Alija, Sjećanja, Muzej „A.I.“, Sarajevo, 2020., str. 220.

[81]            Izetbegović Alija, Sjećanja, JU Muzej „Alija Izetbegović“, Sarajevo, 2020. godine, strana 220.

[82]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 544.”, za 04.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia i Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 i 20.30 časova 04.07.1995. godine.

[83]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 547.”, za 07.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia i Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 i 20.30 časova 07.07.1995. godine.

[84]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 542.”, za 02.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 časova 02.07.1995. godine.

[85]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 548.”, za 08.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia – sadržaji programa emitirani u 16.00 i 19.00 08.07.1995. godine.

[86]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 545.”, za 05.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia i Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 i 20.30 časova 05.07.1995. godine.

[87]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 547.”, za 07.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia i Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 i 20.30 časova 07.07.1995. godine.

[88]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 545.”, za 05.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 20.30 časova 05.07.1995. godine.

[89]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 544.”, za 04.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia i Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 16.00, 19.00 i 20.30 časova 04.07.1995. godine.

[90]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 543.”, za 03.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpske TV – sadržaji programa emitirani u 20.30 časova 03.07.1995. godine.

[91]            “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 546.”, za 06.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia sadržaji programa emitirani u 12.00 i 16.00 časova, 06.07.1995. godine.

[92]           “PREGLED AGRESORSKE PROPAGANDE broj 546.”, za 06.07.1995. godine, Generalštab Armije RBiH, Uprava za moral, prema tonskom i video snimku Srpskog radia sadržaji programa emitirani u 12.00 i 16.00 časova, 06.07.1995. godine.