Biography Alija Izetbegović
Alija Izetbegović – Prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine
1925. (Bosanski Šamac) – 2003. (Sarajevo)
Profesija: pravnik / Supruga: Halida Repovac. Troje djece: dvije kćerke i sin / Kao pripadnik pokreta ‘Mladi muslimani’ osuđen na 3 godine zatvora (1946 – 1949) / Prva muška realna gimnazija, studij agronomije (3 godine), studij prava (diplomirao 1956), pravosudni ispit / Tokom studija vodio gradilište Hidrocentrale Perućica u Crnoj Gori (1952 – 1959) / Radio kao pravnik u kompanijama Niskogradnja, Put, IPSA, Consulting / U montiranom političkom suđenju muslimanskim intelektualcima 1983. osuđen na 14 godina zatvora. U žalbenom postupku kazna smanjena na 12, pa na 9 godina / Izašao iz zatvora 25.11.1988. / Osnivač i prvi predsjednik Stranke demokratske akcije (maj 1990) / Nakon prvih slobodnih izbora u novembru 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH / Organizirao i predvodio odbranu zemlje tokom agresije 1992 – 1995. / Povukao se sa pozicije predsjednika u oktobru 2000. godine.
Alija Izetbegović rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu u uglednoj begovskoj porodici. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac i bankar, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom. Imao je dva sina iz prethodnog braka i tri kćeri i dva sina iz braka sa Alijinom majkom. Alija je bio peto dijete po rođenju.
Izetbegović je u Sarajevu pohađao Prvu realnu mušku gimnaziju i već tada se počeo suočavati s dilemama oko pitanja „socijalne pravde i nepravde“, s jedne, i vjere u Boga, s druge strane. Čitao je mnogo, i književna i filozofska djela koja je pročitao u završnim razredima gimnazije imala su važnu ulogu u njegovom obrazovanju. U književnosti su to bili romani Dostojevskog, a u filozofiji Propast Zapada Oswalda Spenglera i Stvaralačka evolucija Henria Bergsona. Ipak, nakon perioda mladenačkih dilema i lutanja, vratio se “ponovo pronađenoj vjeri” koju nikada više nije izgubio.
Izetbegović je maturirao 1943. godine. Sarajevo je bilo pod ustaškom okupacijom, tako da se morao skrivati cijelu 1944. godinu kako bi izbjegao mobilizaciju ustaškog režima. U to vrijeme upoznao je buduću suprugu Halidu Repovac, čija su dvojica braće (Bakir i Muhamed Repovac) stradali kao pripadnici pokreta otpora.
U toku rata, Alija Izetbegović se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Nakon rata, novouspostavljena komunistička vlast je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja. Među uhapšenima bio je i Alija Izetbegović koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, te mu je suđeno pred vojnim sudom: dobio je tri godine strogog zatvora.
Ubrzo po izlasku iz zatvora 1949. godine, Izetbegović je, mada više zainteresiran za pravo, upisao studij agronomije, te formirao porodicu. Narednih deset godina radio je na gradilištima, najviše u Crnoj Gori – sedam godina, gdje je upravljao izgradnjom Hidrocentrale „Perućica“ kod Nikšića. Istovremeno je studirao i izdržavao porodicu. Na trećoj godini napustio je agronomiju i upisao studij prava, da bi diplomirao u roku od dvije godine, 1956. godine. U međuvremenu je dobio troje djece – dvije kćerke i sina.
Kao pravnik, Izetbegović je nastavio raditi u građevinskom sektoru (NISKOGRADNJA, PUT, IPSA, CONSULTING). Položio je pravosudni ispit, ali se nije profesionalno bavio advokaturom. U širokom spektru interesovanja – od praćenja svemirskih programa, političkih događaja u svijetu i zemlji, razvoja nauke i tehnologije, do učenja stranih jezika, ali i hobija poput šaha – islam i stanje muslimanskih naroda ostaju u središtu Izetbegovićeve pažnje. Napisao je i, pod pseudonimom L.S.B. – koji je sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina, objavio više članaka na tu temu (kasnije sabrani pod naslovom Problemi islamskog preporoda), a 1969. je napravio nacrt za tekst Islamska deklaracija, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica,) koji se odnosi na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”, izazvao je živo interesovanje tek nakon „Sarajevskog procesa“ 1983. godine, kada je Izetbegović osuđen za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka.
Svoju drugu knjigu – Islam između Istoka i Zapada – Izetbegović je u važnim dijelovima napisao još prije prvog odlaska u zatvor 1946. godine. Kada je uhapšen, njegova sestra Arza ju je sakrila i tako sačuvala rukopis. Na ovom rukopisu Izetbegović je kasnije intenzivno radio i jedan duži fragment o religiji i umjetnosti objavio je 1971. u beogradskom časopisu “Kultura”, u tematskom broju koji je bio posvećen religiji i koji je bio privremeno zabranjen zbog teksta o marksizmu ruskog filozofa Nikolaja Berđajeva. Desetak godina kasnije, dovršeni rukopis knjige Islam između Istoka i Zapada poslao je prijatelju u Kanadu. Nekoliko mjeseci nakon toga, u martu 1983, Izetbegović je uhapšen i na montiranom suđenju u avgustu osuđen na 14 godina zatvora. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca, za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i “verbalni delikt”. Mnogi se nisu međusobno ni poznavali.
Knjiga Islam između istoka i zapada objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984. i na bosanskom jeziku u Beogradu 1988, dok je Izetbegović bio u zatvoru. U knjizi, koja je prevedena na devet jezika, autor se bavi islamom i njegovim mjestom u aktuelnom svijetu, otvarajući istovremeno niz tema i pitanja koja se tiču čovjekovog stanja uopće. Iako je optužba koristila tekst Islamske deklaracije u montiranom procesu protiv Izetbegovića, on je smatrao da je ustvari knjiga Islam između istoka i zapada bila razlog za njegovo hapšenje.
Tokom drugog boravka u zatvoru, Izetbegović je počeo pisati bilješke. Bila su to razmišljanja o životu i sudbini, o vjeri i politici, o pročitanim djelima i njihovim autorima. Tako je nastalo trinaest „sveščica“, formata A5, koje je Izetbegović uredio i objavio 1999. godine pod naslovom Moj bijeg u slobodu.
Izetbegović je u zatvoru nastavio borbu za smanjenje kazne. Pisao je Saveznom sudu SFRJ, ukazujući na nezakonitost sudskog procesa. U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora; Savezni sud SFRJ je presudu preinačio i sveo je na ‘verbalni delikt’, za koji mu je izrekao devet godina. Uskoro nakon toga, odredba KZ o ‘verbalnom deliktu’ je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci i konačno izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.
U drugoj godini po izlasku iz zatvora, u maju 1990, Izetbegović sa grupom istomišljenika osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Programski ciljevi Stranke predviđali su afirmaciju univerzalnih vrijednosti slobode, demokratije, jednakosti i ljudskih prava, te tržišne privrede i pozitivnih funkcija socijalne države. Na osnivačkoj skupštini Izetbegović je izabran za predsjednika Stranke. Osnivački dokument odavao je njegov autorski rukopis i u njemu je istaknuto zauzimanje za vladavinu pravednih zakona, a protiv vladavine ljudi, kakvi god ljudi bili i kakva god vladavina bila.
Na prvim demokratskim izborima 18. novembra 1990. SDA je odnijela ubjedljivu pobjedu: od 240 poslaničkih mjesta u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, SDA je osvojila 86 mandata, a u sedmočlanom Predsjedništvu, tri člana su bili kandidati SDA. Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH, u vrijeme teške ekonomske i političke krize u Jugoslaviji. Tokom naredne godine, kao predstavnik Bosne i Hercegovine učestvuje u sastancima ‘šestorke’ (predsjednici 6 republika SFRJ) u nastojanju da se pronađe okvir za opstanak Jugoslavije. S makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim ponudio je platformu za reformirano ustrojstvo Jugoslavije, koja nije dobila potrebnu podršku ostalih.
Sedamnaestog juna 1991. izbio je kratki rat u Sloveniji, označivši početak raspada Jugoslavije i agresije Jugoslovenske narodne armije (JNA) protiv republika koje su proglašavale nezavisnost. Izetbegovićev stav bio je da BiH neće ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, jer to više ne bi bila Jugoslavija nego Velika Srbija. Javno se suprotstavio mobilizaciji bosanskih mladića za rat protiv Hrvatske, o čemu je potom i Predsjedništvo donijelo odluku. Osim u svojoj stranci, imao je podršku većine intelektualaca građanske provenijencije u BiH.
Povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske, JNA, koja je sve manje jugoslovenska, a sve više srpska vojska, gomila snage i naoružanje u Bosni i Hercegovini. Izetbegović intenzivno učestvuje u pregovorima i diplomatskim aktivnostima, u nastojanju da se zaustavi rat i sačuva mir u Bosni i Hercegovini, te da se zaštiti legalitet i legitimitet državnih institucija Bosne i Hercegovine. U okolnostima u kojima se JNA bezobzirno određuje kao srpska vojska i u kojima iz temelja ugrožava izvorne institucije općenarodne odbrane Bosne i Hercegovine, SDA se pod Izetbegovićevim vođstvom odlučila na osnivanje Nacionalnog vijeća odbrane BiH, iz kojeg će kasnije nastati Patriotska liga, prva vojna formacija oformljena za odbranu BiH.
Skupština RBiH je 14. januara 1992. godine donijela Rezoluciju o suverenosti, koju osporava Srpska demokratska stranka kao većinska politička stranka u srpskom narodu u BiH. Dan kasnije, Evropska zajednica priznaje nezavisnost Slovenije i Hrvatske, a priznanje Bosne i Hercegovine uslovljava održavanjem referenduma (odluka Badinterove komisije EZ).
Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Odazvalo se oko 64 posto građana, od čega je 99 posto glasalo za nezavisnu BiH. Na temelju toga uslijedila su međunarodna priznanja i prijem BiH u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. Po objavljivanju rezultata počinju prvi napadi srpskih paravojnih grupa na bošnjačko stanovništvo, a nakon što je Evropska zajednica priznala nezavisnost BiH 6. aprila 1992, JNA pokreće brutalnu agresiju širom zemlje. Izetbegović je tada imao 67 godina, nalazio se pred novim velikim izazovima i najburnijim životnim periodom.
Tokom četverogodišnjeg rata, Izetbegović je i sam bio u stalnoj životnoj opasnosti. Zgrada Predsjedništva, gdje je uredno dolazio na posao svaki dan, bila je granatirana cijelo vrijeme opsade Sarajeva. Izetbegović je često izlazio na slobodne teritorije i obilazio jedinice Armije RBiH širom zemlje.
Kao predsjednik Predsjedništva RBiH, nosio je teret i odgovornost vrhovnog komandanta. Insistirao je na poštivanju međunarodnih konvencija i ratnog prava, i posebno na zaštiti civilnog stanovništva i kulturnih i vjerskih objekata. Nastavio je učestvovati u pregovorima o miru; uprkos svim vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao je dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu ‘u kojoj niko neće biti progonjen zbog vjere, nacije i političkog uvjerenja’.
Zahvaljujući njegovim principijelnim stavovima i hrabrom otporu bosanskih branitelja, Bosna i Hercegovina je stekla prijatelje i podršku i na Istoku i na Zapadu.
Rat je okončan usvajanjem “Okvirnog sporazuma za mir u BiH” u Daytonu (Ohio, SAD) u novembru 1995. godine. Kreator Sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke rekao je da Bosna i Hercegovina ne bi opstala da nije bilo Alije Izetbegovića.
Nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”
U okolnostima nepravednog mira i razorene zemlje Izetbegović je nastavio intenzivno raditi na ublažavanju posljedica ratnih stradanja i razaranja, na obnavljanju pokidanih odnosa i tokova društvenog života, na oporavku političkog sistema i djelotvornom funkcioniranju državnih institucija Bosne i Hercegovine. U februaru 1996. godine doživio je infarkt, oporavio se i nastavio raditi još 4 godine. U ljeto 2000. godine počeo je razmišljati o povlačenju i 15. oktobra te godine se povukao iz Predsjedništva BiH i sa pozicije njegova predsjednika. Sumirajući svoj život zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“
Svoje političke aktivnosti i rad na autobiografskoj knjizi Sjećanja nastavio je u SDA. Pomagao je u rješavanju otvorenih pitanja unutarnjih odnosa i međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine djelujući snagom političkog autoriteta i najšireg međunarodnog ugleda koji je uživao. Bio je poštovani sudionik epohe, nosilac visokih priznanja sa Istoka i sa Zapada za doprinose demokratiji i pravednijem svijetu. Gotovo svi državnici koji su dolazili u BiH u svoj su protokol nastojali uključiti posjetu Izetbegoviću.
U posljednjim danima života, u bolnici su ga posjetili mnogobrojni prijatelji, među kojima su bili ugledni državnici poput bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i turskog premijera Erdogana.
Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine.
Bošnjaci svih starosnih dobi, Bosanci i Hercegovci svih vjerskih, etničkih i stranačkih pripadnosti, kao i poštovaoci sa svih strana svijeta, iskazali su mu počast na dženazi i završnom ispraćaju u najvećem mnoštvu koje se ikad okupilo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.
