25 godina od genocida u Srebrenici

Za sve nas tragedija Srebrenice ostaje najveća nesreća koja se mogla dogoditi u našim životima. Prevelika nesreća za premalu Bosnu.Alija Izetbegović

Rezolucija br. 819 Vijeća sigurnosti UN-a o proglašenju Srebrenice zaštićenom zonom

PREGLED TOKA DOGAĐAJA SREBRENIČKOG GENOCIDA

Više informacija sa dokaznim materijalom (fotografije, dokumenti, video-zapisi, mape i sl) o zločinima Vojske Republike Srpske nad Bošnjacima u Srebrenici mogu se naći na http://srebrenica.sense-agency.com/bs/

Odgovori Alije Izetbegovića na pitanja Davida Harlanda, izaslanika Ujedinjenih nacija, 16. juli 1999.

IZ KNJIGE ALIJE IZETBEGOVIĆA „SJEĆANJA“, POGLAVLJE V. ‘SREBRENICA’:

„Kako vrijeme prolazi, interesovanje svijeta za srebreničku tragediju ne opada, nego raste. Šesnaestog jula 1999. primio sam Davida Harlanda, načelnika za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu i odgovorio na njegova pitanja.

ODGOVORI DAVIDU HARLANDU

(16. juli 1999)

D.H: Gospodine Predsjedniče, Vama je sigurno poznato da je Generalna skupština UN-a donijela odluku da se ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. Generalni sekretar UN-a uputio je misiji UN-a za BiH verbalnu notu u kojoj me je ovlastio da pomognem u pripremi ovog izvještaja, a u skladu sa par. 18. Rezolucije. Da bih to učinio, ja bih Vas zamolio da mi odgovorite na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice, koje su Vama, možda, poznate.

Moje prvo pitanje glasi: Jesu li vlasti Republike Bosne i Hercegovine podržale evakuaciju civila iz Srebrenice u martu–aprilu 1993. godine?

A.I: Da, ali ne iz samog grada, nego jednog broja civila koji su se pred četničkom ofanzivom na Cersku i Konjević-Polje bili povukli prema Srebrenici. Srebrenica je postala prenapučen grad. Zavladala je teška humanitarna kriza. Grad su taka napustili uglavnom bolesni, stari, iznemogli, žene i djeca, i to sa prostora koje su srpske snage zauzele u ofanzivi marta–aprila 1993. godine. Odluku o evakuaciji ovih civila donio je general Morillon. Mi se nismo protivili.

D.H: Jesu li vlasti Republike Bosne i Hercegovine smatrale da bi u Srebrenicu mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi iz marta – aprila 1993. godine?

A.I: Vlasti su razmatrale sve mogućnosti kako spriječiti da srpske snage uđu u Srebrenicu. Tražilo se dugoročnije rješenje za zaštitu stanovništva u gradu. Ako i nisu mogli ući u martu 1993. godine, Srbi su to mogli pokušati kasnije. Srebrenica je bila potpuno odvojena od ostatka slobodne teritorije. Nije bilo moguće dopremiti opremu, naoružanje i municiju za dužu odbranu. Najveća briga je bila kako prehraniti stanovništvo. Ovo su bili razlozi da se prihvati ideja o zaštićenim zonama. Jedinice Armije BiH u Srebrenici bile su razoružane. Svo teško naoružanje je izuzeto. Položaji prema srpskim snagama zatrpani. Postojale su obaveze-garancije UNPROFOR-a prema rezoluciji UN-a o zaštićenim zonama. I narod je vjerovao da će te obaveze biti ispoštovane. Istina, stanovništvo je i dalje napuštalo Srebrenicu, ali manje iz straha od četničkog napada, a više zbog teške humanitarne situacije i radi spajanja sa porodicama.

D.H: Jesu li vlasti Republike Bosne i Hercegovine smatrale da je NATO-ov ultimatum od 9. februara 1994. godine doprinio odluci Srba da povuku svoje teško naoružanje oko Sarajeva ili da ga stave na sabirna mjesta za naoružanje koje će kontrolirati UNPROFOR?

A.I: Ultimatum NATO-a bio je samo djelimično djelotvoran. Veliki dio naoružanja nije stavljen pod kontrolu, niti je UNPROFOR bio spreman da do kraja provede odluku. Srbi su izuzimali naoružanje kad god su to htjeli. Poznat je slučaj izuzimanja teškog naoružanja sa sabirnog centra u Lukavici. Bilo je to u martu ili aprilu 1994. Očigledno je njihova procjena bila da se ipak radi samo o verbalnoj prijetnji NATO-a u to vrijeme.

D.H: Jesu li vlasti Republike Bosne i Hercegovine smatrale da bi u Goražde mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi u aprilu 1994. godine?

A.I: Postojala je realna opasnost, ali vjerovali smo da će se Goražde održati i ono se, krajnjim naporom, održalo.

D.H: Jesu li vlasti Republike BiH smatrale da je NATO-ov ultimatum od 22. aprila 1994. godine odigrao jedan dio u odluci Srba da ne nastave sa ofanzivom protiv Goražda?

A.I: Sasvim sigurno jest. Međutim, ključna je bila odbrana Goražda Armije RBiH. Ofanziva je trajala gotovo mjesec dana prije ultimatuma. Da jedinice Armije RBiH nisu bile sposobne braniti Goražde taj mjesec dana, ultimatum bi vjerovatno zakasnio.

D.H: Zašto, sa gledišta vlasti RBiH, Srbi nisu ušli u Srebrenicu prije jula 1995. godine?

A.I: Događanja u toku 1992, 1993. i 1994. stvorila su kod Srba utisak o kolebljivosti i neodlučnosti međunarodne zajednice. U srpskom vodstvu bile su različite procjene o spremnosti svijeta da intervenira. Mladić se na Srebrenici odlučio da rizikuje. Pokazalo se da je bila tačna njegova procjena da se međunarodna zajednica neće odlučiti na akciju. Pretpostavljam da je takav zaključaj izveo, pored ostalog, iz razgovora koje su srpske vođe imale sa Akashijem i generalom Janvierom.

D.H: Do koje mjere su vlasti Republike Bosne i Hercegovine razmatrale razmjenu Srebrenice i Žepe sa bosanskim Srbima kao dio mirovnog rješenja? Koji su razgovori na ovu temu održani interno, a koji sa Srbima?

A.I: Nikakve rasprave o ovom pitanju nisu vođene sa srpskom stranom, ali u Daytonu su Amerikanci, pa i svi ostali, tražili od nas da prihvatimo konačno ponuđenu mapu entiteta u BiH. Ta mapa se u toku pregovora mijenjala. Na kraju smo uspjeli da dobijemo Sarajevo i koridor za Goražde, ali ne i Srebrenicu i Žepu. Kada nisam htio da prihvatim Brčko u RS (bilo je to 20. novembra), razgovori su bili pred kolapsom. Mogli smo se samo vratiti u Bosnu i nastaviti rat pod krajnje nepovoljnim uslovima, tj. u potpunoj izolaciji od međunarodne zajednice. Tada nam se činilo da ćemo gubitak većinskih bošnjačkih područja u Podrinju moći djelimično nadoknaditi kroz povratak prognanih na ta područja, koji je bio garantiran Aneksom 7 Dejtonskog ugovora. I sada u to vjerujemo i djelujemo u tom pravcu.

D.H: Je li moguće da je mišljenje da će Srebrenica biti prepuštena bosanskim Srbima u mirovnom sporazumu uticalo na spremnost branilaca Srebrenice da pruže i žešću odbranu?

A.I: Rekao sam da nikada prije Daytona niti se mislilo niti govorilo o tome da se Srebrenica prepusti Srbima. Dokaz je odbrambeno oružje koje smo slali garnizonu u Srebrenici. Bili smo ih snabdjeli i strijelama TF-8 protiv tenkova, a u posljednjem helikopterskom letu za Srebrenicu, koji je oboren u maju 1995, bila su i četiri vojna ljekara. Trojica ljekara su prilikom obaranja helikoptera poginula, a zamjenik komandanta major Bećirević je teško ranjen. Ne šalju se vojni ljekari i sofisticirano oružje u grad koji namjeravate napustiti.

D.H: Je li Armiji Republike BiH naređeno da opskrbljava vojnom opremom branioce Srebrenice i nakon 13. aprila 1993. godine? Ukoliko je tako, zašto? Ukoliko nije tako, zašto nije?

A.I: Da, Armija je imala zadatak da na moguće načine vojno podržava branitelje Srebrenice, ali naglašavam, ne ofanzivnim, nego defanzivnim oružjem.

D.H: Jesu li vlasti RBiH znale za bilo kakve napade van zaštićene zone Srebrenice nakon aprila 1993. godine?

A.I: Koliko znam, ne.

D.H: Zašto, po mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR nije uspio primijeniti svoj mandat odvraćanja napada na zaštićene zone Srebrenicu i Žepu? Jesu li vlasti bile iznenađene ovakvim neuspjehom? Jesu li njihovi planovi pretpostavljali ovakav neuspjeh?

A.I: UNPROFOR se uvijek pravdao da nema mandat za upotrebu sile. Međutim, kada su Srebrenica i Žepa proglašene zaštićenim zonama UN-a, vjerovali smo da će UNPROFOR koristiti svoje ovlašćenje da zatraži zračnu podršku NATO-a. On je to mogao i morao učiniti jer je rezolucija o zaštićenim zonama u BiH bila donesena pozivom na Poglavlje VII Povelje, što znači da će biti, ako to bude potrebno, provedena i uz potrebu sile. Mi smo imali sve razloge da vjerujemo u zračni odgovor NATO-a u slučaju robusnijeg napada srpskih snaga na Srebrenicu i Žepu. Vi znate da je takva odluka bila donesena, pa povučena, pa opet donesena, pa ponovo i konačno povučena. Zašto i kako, na to pitanje mogu odgovoriti samo Akashi i general Janvier. Njima je poznata ta igra koja se iza kulisa odvijala 8, 9, 10. i 11. jula 1995. Mene je general Smith 9. jula kasno navečer nazvao da mi saopći vijest da je zračna akcija NATO-a naređena i da će uslijediti sutra rano. Mislim da je general Smith bio korektan vojnik i da ga je bilo stid neodlučnosti političkih lidera UN-a, koji su pristali da trpe nasilje pa i poniženja vojnika Ujedinjenih nacija od srpskih generala. Nažalost, ni njegova ni moja očekivanja nisu se ispunila. Više instance UN-a, ili nekih drugih sila, odlučile su drugačije.

D.H: Jesu li vlasti RBiH očekivale napad Srba u julu 1995. godine? Jesu li očekivali da bi Srebrenica mogla pasti? Jesu li predviđali da bi Srbi mogli masakrirati većinu mladića i muškaraca koje su zarobili?

A.I: Naravno, ništa se nije moglo sasvim isključiti. Postojale su neke indikacije i obavještajna saznanja, ali ne sasvim pouzdana. Mi u Sarajevu bili smo u okruženju. Uvijek je bilo sumnji u moguće ratne varke i namjerne dezinformacije srpskih štabova. Mogu vam samo reći svoj lični stav: nisam očekivao napad na Srebrenicu sa ciljem okupacije grada. Nisam, također, očekivao da će se Srbi, nakon svega, odlučiti na pokolj. Vjerovao sam da međunarodna zajednica ovaj put ne bi tolerirala takvo što. Ali, obično se ne događa ono što očekujete, posebno ako je to čemu se nadate povoljnija varijanta.

D.H: Je li osvajanje Srebrenice i Žepe učinilo konačni mirovni sporazum lakšim?

A.I: Ne mislim da je tako, osim u jednom drugom smislu: naš strah da se ne dogodi još jedna Srebrenica, pa još jedna, pa još jedna, itd. Ponašanje svijeta nije nas ohrabrivalo. Naprotiv.

D.H: Je li Dejtonski mirovni sporazum imao više prednosti za Bošnjake nego ranija predložena mirovna rješenja prema kojima bi Srebrenica i Žepa ostale u područjima kojima bi upravljale bošnjačke vlasti (npr. Vance-Owenov plan, plan Kontakt-grupe, plan HMS Invincible, i sl)?

A.I: Mislim da je za nas Vance-Owenov plan bio povoljniji od Dejtonskog, upravo zbog većinskih bošnjačkih područja u Podrinju. Ali, Vance-Owenov plan Srbi su odbacili i rat se nastavio. Međutim, Dejtonski sporazum imao je jednu drugu, veoma važnu prednost pred Vance-Owenovim. Sastavni dio tog plana bile su međunarodne vojne snage za njegovo provođenje. Vance-Owenov plan, čak i da su ga Srbi formalno prihvatili, mislim da bi ostao mrtvo slovo na papiru u svim onim dijelovima koji Srbima ne bi odgovarao.

D.H: Jesu li vlasti RBiH bile svjesne bilo kakve uključenosti, direktne ili indirektne, Savezne Republike Jugoslavije u napade na Srebrenicu i Žepu?

A.I: Na to pitanje već sam vam odgovorio. Dakle, u nekoj mjeri, da.

D.H: Kada su vlasti Republike BiH počele vjerovati da je većina muškaraca i mladića koje su zarobili bosanski Srbi izmasakrirana? Koji su bili izvori tih informacija?

A.I: Saznali smo za pojedinačna pogubljenja čim su stigle prve izbjeglice u Tuzlu i Kladanj. Ali, ono što se stvarno dogodilo prevazilazilo je i naše najcrnje slutnje. Mislim da takvo što strašno niko nikada nije mogao pretpostaviti.

D.H: Zašto je, prema mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR pozvao na značajne zračne napade NATO-a 29. avgusta 1995. godine, kada to nije ranije učinio? Po mišljenju vlasti RBiH, bili takvi zračni napadi bili vojno ili politički korisni da su upotrijebljeni u avgustu 1993. godine (Igman), u februaru 1994. godine (Sarajevo), u aprilu 1994. godine (Goražde) ili u julu 1995. godine (Srebrenica i Žepa)?

A.I: Svi se slažu, i mi u BiH i odgovorni ljudi u svijetu, da su napadi koncem avgusta 1995. zakasnili barem tri godine. A zašto je konačno do njih došlo? Pa, izgleda se čaša prelila. Svijet, kakav god je, nije to više mogao mirno posmatrati. To je jedan razlog. Drugi bi mogao biti procjena da je još uvijek moguć mir na osnovu kompromisa. Međunarodnoj zajednici odgovarao je mir bez pobjednika i bez poraženih. Takav mir bio je još moguć u jesen 1995. Sljedeće godine bi se možda mi odlučili da idemo do kraja. Svijetu to nije odgovaralo, pa se odlučio na vojnu i političku akciju.“

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”